www.e-insitu.com

MENTORICA: Mr. sc. Ita Praničević Borovac

S A Ž E T A K

UVOD

Još od prapovijesti prostor splitskog poluotoka bio je naseljen. U željezno doba tu su živjela ilirska plemena Manijci i Delmati, da bi nakon rimskog osvajanja to postao dio provincije Ilirik i od 1. st. pr. Kr. državno zemljište dodijeljeno uglavnom italskim doseljenicima i veteranima. Ovaj prostor je kao takav imao značajnu ulogu u životu urbanog područja Salone, a njegov značaj pokazuju nam uz brojne manje puteve i oni važniji do Salone i Epetiona. Naselje koje je tada postojalo na ovom području spominje i glasovita Tabula Peutingeriana (Sl. 1) pod imenom Spalatum, kao mjesto na raskrižju puta koji se vodeći iz Salone na tom mjestu račva prema Epetionu i drugim krakom prema rtu Marjana i tamo smještenom hramu božice Dijane.

O naseljenosti splitskog poluotoka u prvim stoljećima nakon Krista, a prije izgradnje Dioklecijanove palače, svjedoče ostaci villa rustica pronađeni na području Poljuda, Špinuta, Sutrojice, Manuša, Sustipana...

Nakon doseljenja Hrvata u prvim desetljećima 7. st. i kraja Salone, romansko stanovništvo uređuje život u Dioklecijanovoj palači koja dobiva sva obilježja ranosrednjovjekovnog grada i u kojoj ostaje živo sačuvano sjećanje na Salonu i njen značaj. Prirodna nedjeljivost ovog područja dovodi do postupnog stapanja romanskog i hrvatskog stanovništva i dijeljenja sudbine koju će ovom području donjeti buduća stoljeća.

Nakon što su ovako, barem ukratko, opisane mijene na ovim prostorima, mogu govoriti o lokalitetu Ad basilicas pictas kao o složenom antičkom, starokršćanskom i srednjovjekovnom punktu smještenom na razmeđi između Salone i palače, mjestu na kojem će izniknuti današnji Split. Lokalitet se nalazi na predjelu Manuš (nasuprot zgrade Općine, a iza zgrade Vodovoda i kanalizacije), a arheološki nalazi s okolnog područja upućuju na kontinuitet života od rane antike (1. i 2. st. poslije Krista) i postojanje već prije spomenutog naselja Spalatum koje je prethodilo palači.

Naziv Ad basilicas pictas znači 'Kod oslikanih bazilika' i potječe iz povijesnih izvora koji tim imenom označavaju položaj srednjovjekovne crkve Sv. Andrije. Historia Salonitana Tome Arhiđakona (1200.-1268.) prvi je dokument koji crkvu Sv. Andrije spominje kao slikanu. Uz ovu crkvu nalazila se i druga, Sv. Ivana Evanđelista, a zajedno su činile kompleks oslikanih crkava. Ove dvije crkve najvjerojatnije stradavaju u doba turskih provala krajem 15. ili početkom 16. st. Sam opisni naziv lokacije upućuje na postojanje starijeg, slikovito ukrašenog ranokršćanskog bazilikalnog sklopa.

POVIJEST ARHEOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA

Prva arheološka istraživanja ovog lokaliteta vođena su 1953./1954. i 1956./1957. za Arheološki muzej u Splitu, a poduzimaju ih Duje Rendić Miočević i Branimir Gabričević. Tijekom 1957. radovima se priključuje i Tomislav Marasović, u ime Urbanističkog biroa za Dalmaciju. Na temelju tih istraživanja T. Marasović donosi idealnu tlocrtnu rekonstrukciju dviju crkvenih građevina (Sl.2) koje su međusobno bile povezane i nose naziv basilicae geminae (objekti „A“ i „B“). Jedna od ovih dviju građevina može se identificirati kao već spomenuta crkva Sv. Andrije  u kojoj je 1185. god. splitski nadbiskup Petar Ugrin sazvao provincijsku crkvenu sinodu.

Već pri ovim istraživanjima uočeno je da je sklop nastao na temeljima starijeg antičkog objekta izgrađenog prije Dioklecijanove palače. Nalazi keramike, novca, stakla i elemenata nošnje (Sl. 3) govore nam o kontinuitetu lokaliteta od prvih stoljeća poslije Krista do sredine kasnog srednjeg vPri igradnji stambene zgrade 1965. god. tridesetak metara sjevernije nađena je grupa antičkih zidova i kasnoromanička baza stupa. Ove nalaze arheolozi povezuju uz ostatke bazilika.

U siječnju 1997. građevinski radovi započeti na mjestu lokaliteta djelomično su devastirali arheološki značajne slojeve što je dovelo do zabrane od strane Konzervatorskog odjela u Splitu. U periodu od 13. siječnja do svibnja 1997. vođena su revizijsko-zaštitna istraživanja koja su dovela do značajnih spoznaja o fazama razvoja i kontinuitetu ovog lokaliteta.

ARHITEKTURA LOKALITETA

Starija antička faza

Starija antička građevina pronađena je na istočnoj polovici lokaliteta (Sl. 4). Među ostacima jasno su uočljiva tri koncentrična niza mjestimično prekinutih zakrivljenih zidova koji su na mjestima spojeni radijalnim zidovima. Ostaci dvaju križnih pilona sugeriraju da je u jednom od zidova postojao prolaz. Pronađeni kanali upućuju na činjenicu da je objekt imao riješen dovod i odvod vode.

Ovaj stariji antički sloj uočen je već pri prvim istraživanjim, a najnovija saznanja omogućila su da se donekle utvrdi njegova moguća funkcija. S obzirom na položaj i dimenzije pronađenih ostataka zidne konstrukcije moglo bi se raditi o teatru ili, što je možda i vjerojatnije, odeonu. Odeon je bila građevina oblikom slična teatru, u kojoj su se izvodile glazbene i recitatorske priredbe. Zbog akustike je bio natkriven, te je stoga bio okružen visokim zidovima koji su nosili krovnu konstrukciju (Sl. 5 i Sl. 6).

Promjer odeona na ovom lokalitetu je oko 30 m što stvara viziju veličine građevine i nužno potvrđuje razmišljanje o postojanju naselja na ovom području, a prije Dioklecijanove palače. Kada govorimo o dataciji građevine, kao donju granicu uzimamo razdoblje kraja 1.-2. st. Određivanje te granice omogućava nam pronađeni novac cara Trajana (98.-117. god.) i nalazi keramike iz razdoblja 1./2. stoljeća. Kao gornju granicu moglo bi se uzeti 4. st. jer su novčići iz tog razdoblja pronađeni u odvodnom kanalu čiju je funkciju negirala izgradnja u starokršćanskoj fazi (5.-7. st.). Arheološki nalazi upućuju na zaključak da je u vrijeme izgradnje starokršćanskog sakralnog kompleksa ova građevina bila u ruševinama.

Starokršćanska faza

Na temeljima starijeg antičkog objekta negdje u 6. st. nastaje bazilikalni sklop (Sl. 5) koji se sastojao od dviju bazilika s krstionicom i nizom pomoćnih prostorija potrebnih za odvijanje liturgije. Pri izgradnji ovog kompleksa iskorištena je postojeća antička infrastruktura (kanali za dovod i odvod vode) uz manje preinake koje su između ostalog uključivale i izgradnju vodospreme. Drugi nalazi (grubo kuhinjsko posuđe i rimska provincijalna keramika) upućuju na ideju da je ovaj kompleks možda obuhvaćao i samostan te gospodarski kompleks.

Nazivom dvojne bazilike, tj. basilicae geminae obično se označavaju dvije usporedne crkve, što na ovom lokalitetu nije slučaj jer je sjeverna crkva prislonjena uz začelni zid južne. Prva jezgra ovog kršćanskog sklopa možda je bio kršćanski oratorij ili memorija na prostoru istočnog dijela južne crkve.

Što se tiče titulara možemo pretpostaviti da je Sv. Andrija, koji se kao titular spominje 1185. god. pri održavanju crkvene sinode, titular koji kontinuira još od ranokršćanskog vremene i vezuje ga se pobliže uz sjevernu crkvu.

S obzirom na oskudne ostatke koji su i dodatno devastirani u ne tako davnoj prošlosti, teško je interpretirati razvoj i funkciju pojedinih dijelova bazilikalnog sklopa. Može se međutim pretpostaviti da je južna crkva mogla biti glavna kongregacijska crkva dok bi onda ona sjeverna služila za štovanje kulta martira ili pak postbaptezimalne obrede.

Starokršćanski kultni centar najvjerojatnije je uništen pri nasrtajima Avara i Slavena, početkom ili sredinom 7. st., kojima nije odolila ni Salona. O ovome svjedoči i paljevinski sloj u razini poda starokršćanskih crkava, pronađen na cijeloj površini lokaliteta. (Sl. 6)

Sjeverna crkva. Sjeverna bazilika (objekt B) opisuje se kao trobrodna bazilika s apsidom na istočnoj strani. Postoji i mogućnost da su sa bočnih strana prezbiterija bile smještene pomoćne prostorije. Karakteristično je produženje prostora prezbiterija u obliku koljenastog suženja vanjskog plašta bazilike. Ovakve arhitektonske forme nalazimo kod južne bazilike episkopalnog centra u Saloni (faza s početka 5. st.) i kod velike cemeterijalne bazilike na Marusincu. Crkva pokazuje otklon u odnosu na glavnu os, a takve tlocrtne nepravilnosti često se uočavaju na kasnoantičkim građevinama. Dok je kod većine tih građevina otklon u desnu stranu, kod ove bazilike i one na Marusincu radi se o otklonu u lijevu stranu.

Južna crkva. Južna crkva je građevina složenog tlocrta, sa narteksom i nizom pomoćnih prostorija smještenih uz sjeverni zid, uključujući i krstionicu. Iz narteksa se komuniciralo s pobočnim pomoćnim prostorijama, od kojih je ona s desne strane ulaza u crkvu vjerojatno bila diaconicon, tj. prostor za odlaganje vjerničkih darova. U prostoru narteksa otkrivena su i tri groba pa se može pretpostavljati i o njegovoj sepulkralnoj funkciji. Ostaci zidova pronađeni sjeverozapadno od narteksa upućuju na mogućnost postojanja i tzv. egzonarteksa, tj. vanjskog predvorja. Iz ostataka nije moguće iščitati da li je južna crkva bila trobrodna bazilika ili pak jednobrodna građevina složena tlocrta. Na oblikovanje južne crkve izravno je utjecao položaj zidova ranije antičke građevine jer su oni poslužili kao temelj. Također se čini da su postojale dvije građevne faze u kojima je mijenjana dužina same bazilike, a u drugoj od tih dviju faza mogao je biti formiran i narteks.

Krstionica. Krstionica (Sl. 10, 12 i 13) je smještena u uglu koji zatvaraju sjeverni zid južne i zapadni zid sjeverne bazilike. Izgrađena je na antičkim temeljima, a oni upućuju na to da je baptisterij bio kvadratnog tloctra. Postojanje krstionice daje nam jasnu ideju da je ovaj bazilikalni kompleks bio vjersko središte kršćanske zajednice nastanjene u blizini.
Sačuvani su ostaci krsnog zdenca u obliku križa upisanog u kvadrat sa stubama na sjevernom i zapadnom kraku križa. Najvjerojatnije je katekumen zapadnim stubama ulazio u zdenac, a  sjevernim izlazio kao novokrštenik. Iznenađuje in situ sačuvana oplata zdenca od finog egipatskog alabastara. U samom zdencu pronađeni su ulomak mramornog stupa i ostaci fresaka koji su pripadali ciboriju koji je nadvisivao samu piscinu (Sl. 7, 8 i 9).
Zdenci u obliku križa javljaju se krajem 5. st. i naročito u 6. st. , a često nastaju prepravljanjem postojećih kvadratnih ili poligonalnih. Iako iskapanjima nisu pronađeni dokazi za to, moguće je da je i ovaj zdenac nastao prepravkom neke starije, drukčije oblikovane piscine.
Prostorije smještene zapadno od same krstionice imale su svoju ulogu u procesu pripreme katekumena za krštenje te samih radnji vezanih uz krštenje (dobivanje kršćanske poduke, posljednje pripreme, skidanje prije ulaska u piscinu) (Sl. 11).

Kontinuitet ovog kršćanskog lokaliteta zasigurno je obnovljen nakon uništavanja starokršćanskog sloja u provalama Avara i Slavena. Sakralna funkcija obnavlja se u ranom srednjem vijeku, od 9. do 11. st. Na ovo, između ostalog, upućuju i pronađeni kameni ulomci ukrašeni pleterom.

O važnosti ovog kršćanskog kultnog mjesta govore nam i arhivski podaci o održavanju crkvene sinode 1185. god. u crkvi Sv. Andrije (titular ima kontinuitet od starokršćanskog razdoblja). U tim zapisima crkva se naziva i oslikanom, a vjerojatno je nastala na mjestu sjeverne starokršćanske bazilike. Može se pretpostaviti da je crkva na zapadnoj strani bila duža od starokršćanske jer u to doba baptisterij više nije bio u funkciji. Pronađeni ukop na pločniku istočne strane sjevernog broda južne crkve govori nam da je i taj prostor izgubio svoju prijašnju arhitektonsku funkciju. arheološki ostaci pokazuju da je prostor interkolumnija između južnog i srednjeg broda bio zazidan pa je opravdano zaključiti da je u kasnijoj srednjevjekovnoj fazi sakralni prostor reduciran samo na srednji brod.

Povijesni podaci sačuvani u Collectio iuri Capituli uz crkvu Sv. Andrije spominju još i crkvu Sv. Ivana Evanđelista i srednjevjekovnu samostansku cjelinu.

Arhivski podaci govore nam da su crkve Sv. Andrije i Sv. Ivana Evanđelista stradale za vrijeme turskih provala krajem 15. ili početkom 16. st. Nakon toga polako se gasi sakralna funkcija ovog prostora, a do danas nisu sačuvani vidljivi tragovi srednjevjekovnih građevina kao ni ostaci plastike. Ostaju nam tek zapisi u povijesnim izvorima koji ove građevine spominju kao Ad basilicas pictas.

Nalazi na lokalitetu Ad basilicas pictas upućuju na to da je cijeli kompleks bio bogato ukrašen mozaicima, freskama i mramornim oplatama. Na raskoš unutarnje dekoracije upučuje nas i sam naziv lokaliteta 'Kod oslikanih bazilika'.
Pronađeni materijal upućuje na analogiju sa dekoracijom salonitanskih sakralnih lokaliteta što dovodi do datacije u 5. i prvu polovicu 6. st. Utjecaj salonitanskih radionica uočava se i u načinu i izradi dekoracija. Pretpostavlja se da su upravo salonitanski majstori osmislili i izveli uređenje interijera bazilika.

Ulomci fresaka

Već sam naziv pictae - oslikane govori o raskoši fresko slikarstva u interijeru bazilika. Taj naziv opravdavaju i ulomci pronađeni na samom lokalitetu, koji su doduše samo fragmentarni. Ulomci fresaka odaju značajke ranokršćanskog slikarstva 5. i početka 6. st (Sl. 14, 15 i 16).

Otisci trstike u žbuci pronađeni su na poleđini većine ulomaka što nam ukazuje na to da su činili mahom stropnu dekoraciju. Podloga freskama bila je žbuka u 3 ili 4 sloja, na čiji su se vlažni, najfiniji završni sloj nanosile boje otporne na vapno (željezni oksidi, mineralne boje).

Kada govorimo o motivima, dominiraju geometrijski i biljni ornamenti. Glavnu kompoziciju čine jednobojna polja uokvirena crtama i vrpcama, tvoreći geometrijsku shemu kvadrata i ovala. Takvu strogu geometriju probijaju iznenadni bljeskovi stilizirana bilja. Boje koje prevladavju su: crvena, plava, zelena, oker žuta, bijela i crna, a nanesene su bez tonskog stupnjevanja.

Ulomci fresaka pronađeni u krsnom zdencu (nalazili su se na ciboriju iznad piscine) oponašaju njegovu alabastarnu oplatu, što predstavlja oživljavanje pompejanskih stilova u kasnoj antici. Naime, 1. pompejanski stil, tzv. inkrustacijski karakterizira imitacija izgleda mramorne oplate.

Slobodni i vidljivi potezi kista govore nam o vještini i nesputanosti majstora, što je osobito uočljivo na motivima bilja. Težnja linearnosti, stilizaciji i plošnosti geometrijskih i vegetabilnih motiva, nastavak je tradicija začetih u antici, a stilski ostvarenih u umjetnosti ranog kršćanstva.

Podni mozaik

Mozaični pod na lokalitetu (Sl. 17 i 19) otkriven je već sondažnim istraživanjima pedesetih i šezdesetih godina, ali su zadnja istraživanja utvrdila njegovu gotovo potpunu devastaciju. Međutim, preostali nalazi upućuju na to da su podovi obiju bazilika bili prekriveni mozaicima (Sl. 18, 20 i 21).

Podloga za mozaike izrađena je vrlo kvalitetno, a činila su je 4 sloja debljine oko 60 cm. Prvi je sloj nabijene zemlje s kamenjem, zatim sloj od pijeska i oblutaka, pa glavni sloj žbuke od vapna i usitnjene opeke i u njega utisnute kockice mozaika koje čine završni sloj. Kockice se javljaju u šest boja: bijela, siva, narančasta, purpurna, tamnosiva i crna. Riječ je o tehnički izvrsno izvedenom mozaiku, izrađenom od kockica vrhunske kvalitete.

Fotografije iz pedesetih godina pokazuju niz od tri mozaična polja u južnom brodu sjeverne crkve.

Kamene ukrasne oplate

Brojni pronađeni ulomci skupocjenih mramornih oplata (Sl. 22, 23 i 24) uvezenih iz različitih dijelova carstva govore nam o važnosti ovog sakralnog kompleksa. Najveći broj fragmenata pronađen je na zapadnom dijelu lokaliteta, na području pomoćnih prostorija vezanih uz sjeverni zid južne crkve.

Vjerojatno su donji dijelovi zidova i podovi tih prostorija bili obloženi mramornim pločama u tehnici opus sectile marmoreum, dok su gornji dijelovi zidova bili oslikani fresko tehnikom u imitaciji mramornih ploča (tzv. inkrustacijski stil). Pronađene su raznobojne mramorne ploče rezane u različitim geometrijskim oblicima, ali dostupni podaci nisu dovoljni za rekonstrukciju shema koje su vjerojatno bile geometrijske.

Lokalitet Ad basilicas pictas značajna je kockica u mozaiku razvoja života na području današnjeg Splita. Također je jako značajan u otkrivanju i upoznavanju života prije Dioklecijanove palače na ovim prostorima. Govori nam i o kontinuitetu lokaliteta od kraja 1. st. pa sve do turskih provala krajem 15. ili početkom 16. st. Nakon završenih arheoloških istraživanja i konzervatorskog zahvata, lokalitet je privremeno ograđen, a nad krsnim zdencem izgrađena je, opet privremena, zaštitna konstrukcija (Sl. 25, 26 i 27). Ideja je bila da se lokalitet prezentira u sklopu objekata koji bi u budućnosti trebali niknuti na tom prostoru. Međutim, to privremeno riješenje stoji bez ikakvih promjena već duže od 8 godina (Sl. 28 i 29).

Nisam mogla, a da ne primjetim ovaj problem nedovoljnog vrednovanja kulturne baštine, koji je na ovom lokalitetu vidljiv, kao i na brojnim drugima. Mjesto na kojem su se kroz približno četrnaest stoljeća oblikovale kulturne i vjerske vrijednosti našeg kraja danas stoji kao svojevrsna "rupa" u tkivu grada. Lokalitet je otkopan i istražen, osmišljen je projekt njegova uklapanja u živuće tkivo grada i tu priča staje. Jer umjesto da svoju povijest vrednujemo i prezentiramo, mi je u svakom pogledu degradiramo. A entuzijazam šačice pojedinaca neće biti dovoljan za očuvanje ovog lokaliteta kao ni brojnih drugih. Važan dio naše povijesti i identiteta nestat će zbog "viših" interesa i "većih" prioriteta. Ne znam na kome stoji odluka i čije odobrenje je potrebno da se ovaj problem riješi, ali znam da je rješenje neophodno.

Ukoliko želimo u budućnosti, koja donosi stapanje naroda i kultura, sačuvati vlastiti identitet, nužno je da jednaka sredstva, ideje i entuzijazam ulažemo kako u razvoj vlastite budućnosti, tako i u očuvanje prošlosti.

- - -

Grupa autora, Ad basilicas pictas, Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Splitu, Split, 1999.

F. Buškariol, Marginalija uz crkvu Sv. Andrije u Splitu, Kulturna baština 17, Split, 1987.

T. Marasović, F. Oreb, "Obrada graditeljskog nasljeđa u okviru projekta Splitski poluotok", Godišnjak zaštite spomenika kulture, br. 2-3, 76/77

G. Novak, Povijest Splita, sv. I, Čakavski sabor, Split, 1978.

T. Marasović, "Fouilles de la basilique paléochrétienne de Saint-André à Split", VAHD 77, Split, 1984.

- - -

Sl. 1 Tabula Peutingeriana.