www.e-insitu.com

Sara Aničić je tijekom četvrte godine studija restaurirala drveni pozlaćeni i djelomično polikromirani tabernakul iz XVIII. stoljeća, rad nepoznate škole, u vlasništvu župe Supetar (otok Brač). Mentorica joj je bila Lara Aranza.

Umjetnina je bila tri puta preslikana. Zadnji je sloj tekuće tehničko zlato, a nanesen je dva ili tri mjeseca prije početka restauracije. Preslici su djelomično prekrili finu modelaciju drva, ali i tragove strukturnih oštećenja nosioca koji su postali vidljivi tek nakon čišćenja. Nakon konsolidacije nestabilnog sloja preparacije i pozlate, u dogovoru s konzervatoricom mr. sc. Zoraidom Demori Staničić, odlučeno je da će se tabernakul očistiti do izvorne pozlate. Nakon čišćenja se prišlo rekonstrukciji manjih dijelova koji su nedostajali, dok mjesta na kojima je nedostajao veći dio drvenog nositelja nisu rekonstruirana. Oštećena mjesta su kredirana, a nakon brušenja krede prišlo se izvođenju retuša.

Dana 5. ožujka 2001. godine u radionicu za konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva Umjetničke akademije, pod evidencijskim brojem 005, zaprimljen je tabernakul (rezbareno pozlaćeno drvo; dimenzije 5o x 58 x 30 cm) iz XVIII. stoljeća nepoznate škole, u vlasništvu župe Supetar. Nije bilo poznato gdje je objekt izvorno bio smješten.

 

Tabernakul je ormarić u kojeg se odlaže piksida ili ciborij s posvećenim hostijama. Prednja strana supetarskog tabernakula bogato je izrezbarena. Fino izrađeni reljefi s lijeve i desne strane prikazuju volute ukrašene listovima akantusa. Na vrhu su tri glavice anđela s krilima. Četvrta, ista takva glava, nalazi se iznad vratašca, koja su 17 cm široka i 26 cm visoka. Vrata tabernakula obrubljena su ornamentom u obliku tordiranog užeta s lisnatim ukrasom na zaglavku. Na stražnjoj strani tabernakula, koja je polukružnog završetka i dimenzija 35 x 47,5 cm, nalazi se mala baza. Nije pronađen dio koji se na nju nadograđuje, ali se prema rupama na površini može zaključiti da se na tom mjestu najvjerojatnije nalazio križ. 

Cijeli je tabernakul, izuzev poleđine, bio prebojan zlatnom bojom nekoliko mjeseci prije prijenosa u radionicu. Umjetno zlato, naneseno u dosta debelom sloju, prekrilo je finu modelaciju reljefa. Poleđina je bila žute odnosno više oker boje, a bili su vidljivi i tragovi modrozelene boje, kao i tragovi prijašnje pozlate.

 

 

I u unutrašnjosti tabernakula preparacija je bila tutkalno – kredna i nanesena u debljem sloju. 

Na bočnim je stranama na tanki sloj kredne preparacije bila nanesena plava boja na vodenoj osnovi. Premazana šelakom, poprimila je zelenkast ton. Na oštećenja iznad te boje bio je nanesen kit, a iznad tog sloja nalazio se se sloj tamnog okera koji se lako skidao s vodom. Zadnji bojani sloj bila je imitacija zlata. 

U unutrašnjost tabernakula na nekim se mjestima vidio prvi sloj plavozelene boje, bez većih oštećenja. Lijeva i desna strana kao i gornji dio bili su plave boje. Poleđinska je daska iznutra također u novije vrijeme bila prebojana imitacijom zlata. 

Na vratima je s unutrašnje strane na sloju kredne preparacije bio sloj svjetloplave boje premazan šelakom. Oštećenja nastala na tom bojanom sloju zapunjena su kitom koji je na mjestima debeo i do pet milimetara. Sljedeći sloj je plavozelena boja iznad koje je pariško plava, vjerojatno vodena boja. Kao zadnji bojani sloj nanesena je imitacija zlata. 

Konsolidacija. Za stabilizaciju odignutog sloja preparacije i pozlate korišteno je zečje tutkalo (3,5 %) koje se nanosilo preko japan papira i zagrijavalo toplom peglicom preko Melinexa, kako bi bolje prodrlo do nosioca.

Čišćenje. U dogovoru s nadležnim konzervatorom, mr. sc. Zoraidom Demori Staničić, odlučeno je da se objekt očisti do prvog sloja, odnosno do originalne pozlate. Zadnji preslik, tekuće tehničko zlato, najbolje se uklanjao sredstvom za skidanje uljanih preslika tvorničkog naziva Desol. Kada se prišlo čišćenju do originalne pozlate, naišlo se na sloj koji se nije mogao skinuti nikakvim kemijskim sredstvom (probe čišćenja vršene su sljedećim sredstvima: Desol, alkohol, amonijak, aceton, dimetilformamid) – bila je to tamnosmeđa kazeinska boja; za takve je boje u kazeinskom mediju poznato da se mogu ukloniti samo mehaničkim putem. Tehničko zlato u prahu, iznad sloja originalne pozlate, uklanjalo se acetonom. 

Zbog kazeinske boje, uglavnom se vršilo mehaničko skidanje preslika pomoću skalpela; debljina skinutog sloja preslika zajedno s kitom negdje je iznosila i do 7-8 milimetara. Nakon što su se sporim postupkom mehaničkog čišćenja skalpelom uklonili svi slojevi do tehničkog zlata u prahu, acetonom ili Desolom čistilo se do originalnog sloja. Za neutralizaciju je korišten white spirit. Kako se dolazilo do sloja originalne pozlate, na cijeloj su se površini objekta sve više otkrivala oštećenja nastala djelovanjem crvotočine (desna je strana tabernakula imala više oštećenja).. 

Sloj izvorne kredne preparacije i pozlate bio je znatno oštećen, a oštećenja su varirala u tipu i opsegu (ponegdje su nedostajali samo zlatni listići, negdje nije bilo bolusa, a na nekim su mjestima oštećenja sezala i do samog nosioca).

Retuš. Bočne strane tabernakula, izvorno plave boje koja je zbog sloja šelaka kojim je bila premazana poprimila zelenkast ton, bile su dosta oštećene crvotočinom i raspuklinama od čavala. Boja je bila odignuta i ispucala. Retuš ovog dijela objekta izveden je akvarelnim bojama  WINSOR & NEWTON. 

Na prednju stranu tabernakula je nakon obrade nove kredne preparacije nanesena oker boja dobivena miješanjem pigmenata  u prahu (KREMER – francuski oker 40070, francuski oker 40080, talijanski zlatni oker 40220) koji su potom otopljeni u zečjem tutkalu (3 %). Nastojeći imitirati poteze nanošenja originalnog bolusa, na tako priređenu podlogu nanesen je sloj novog bolusa, kombinacije dviju nijansi (ASSIETTE A DORER LEFRANC – jaune yellow, rauge red); po potrebi su se dodavali i određeni pigmenti u prahu  (KREMER). Za retuš pozlate korišteno je 23,5 karatno zlato u prahu s otopinom gumiarabike (1:3) kao vezivom.