Sagita Mirjam SUNARA (konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva, IV. godina)
|
S A Ž E T A K
Od 29. srpnja do 14. kolovoza 2002. godine studentice specijalističkog usmjerenja Konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva Odsjeka za konzervatorstvo-restauratorstvo Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, Ivana Letilović, Željka Lušić i Sagita Mirjam Sunara, sudjelovale su u restauraciji dvaju drvenih pozlaćenih i polikromiranih baroknih oltara iz pavlinske crkve Majke Božje Snježne u Kamenskom pored Karlovca. U projektu pod vodstvom restauratorice Romane Jagić iz Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu sudjelovalo je i nekoliko studenata restauracije iz Engleske i Belgije.
Kako je tijekom Domovinskog rata područje Kamenskog bilo okupirano, a jedno su vrijeme u tamošnjoj pavlinskoj crkvi i samostanu boravili pripadnici JNA, spomenuti su oltari, kao, uostalom, i čitav inventar crkve Majke Božje Snježne, u ratu pretrpjeli velika oštećenja. Zbog neprimjerenog skladištenja propadanje oltara nastavilo se i nakon rata. Nakon što su izvađeni, oprašeni, podljepljeni, sortirani i pripremljeni za transport, dijelovi dvaju oltara poslani su na dezinfekciju gama zračenjem u Institut "Ruđer Bošković" u Zagrebu, a potom dopremljeni u radionicu Restauratorskog centra Ludbreg Hrvatskog restauratorskog zavoda, gdje se pristupilo njihovoj restauraciji. Zbog velikog opsega posla radilo se samo na konsolidiranju nestabilne polikromije i uklanjanju površinskih nečistoća.
|
||
|
POVIJEST PAVLINSKOG SAMOSTANA U KAMENSKOM
U malom mjestu Kamensko, pet minuta vožnje udaljenom od Karlovca, nalazi se kompleks pavlinskog samostana i crkve posvećene Majci Božjoj Snježnoj. Utemeljila ih je Katarina Frankopan 1404. godine kao zadužbinu za sebe i svog pokojnog muža Stjepana. U samostan je pozvala pavline iz obližnjeg, u to vrijeme od Turaka poharanog samostana sv. Petra u Zlatu na Petrovoj gori, najstarijeg pavlinskog samostana u prekokupskom kraju u srednjem vijeku. I crkva i samostan izvorno su bili građeni u gotičkom slogu, ali su u kasnijim razdobljima doživjeli brojne pregradnje i rušenja. Samostan je bio oblikovan oko klaustra tako da je na južnoj strani crkva, a na ostale tri strane samostanske zgrade. Istočno krilo samostana danas nije sačuvano, a najsačuvaniji dijelovi gotičkog samostana su svetište i sakristija jednobrodne crkve.
Kompleks samostana i crkve imao je burnu prošlost. U više je navrata bio napuštan i ostavljan na milost i nemilost domaćim i stranim vojskama i zubu vremena. Između 1749. i 1767. godine samostanska zgrada i crkva obnovljeni su i uređeni u baroknom stilu u kojem ih se i danas, manje-više, poznaje. Crkva je oslikana freskama koje je izradio Gabro (Gabrijel) Taller i opremljena bogatim baroknim inventarom.
Glavni oltar, posvećen Blaženoj Djevici Mariji Snježnoj, potječe iz 1750. godine. Radi se o raskošnom drvenom polikromiranom oltaru na kojem se nalazio kip Bogorodice s Djetetom iz XV. stoljeća. Najstariji oltar u crkvi je bočni oltar posvećen Svetom Križu (Ranjenom Isusu), a datira iz 1685. godine. Drugi bočni oltar posvećen je sv. Nikoli. Prema arhitektonskom razvoju retabla i dekorativnim elementima datiran je između 1760. i 1765. godine. S lijeve strane lađe, gledano prema oltaru, nalazila se vrlo vrijedna drvena propovjedaonica. Pripadala je skupini vrlo rijetkih pavlinskih rokoko propovjedaonicam, a bila je postavljena u crkvu 1760. godine.
Nakon ukinuća pavlinskog reda u Hrvatskoj 1786. godine po naredbi austrijskog cara Josipa II., samostan je raspušten, a crkva prepuštena zubu vremena. Od početka XIX. stoljeća kompleks se u više navrata postupno obnavljao. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u crkvi su obavljeni konzervatorsko-restauratorski radovi. 1972. pavlini se ponovno vraćaju u Kamensko, čime je obnovljeno djelovanje ovoga reda u Hrvatskoj. Godine 1991. redovnici ponovno napuštaju samostan i s ostalim stanovništvom bježe pred vojskom JNA. Samo dva dana prije okupacije toga područja demontirano je i preventivno zaštićeno dvadeset oltarnih skulptura, dva grba i četiri slike (dvije oltarne pale i dvije slike s atika bočnih oltara). Svi predmeti potom su evakuirani i deponirani, dio u Ozlju, a dio u Ludbregu. Oltari i propovjedaonica, vrijedni dijelovi crkvenog inventara iz razdoblja baroka, nisu evakuirani pa su u ratnim razaranjima jako stradali. Jedno je vrijeme, naime, u samostanu i crkvi boravila vojska Jugoslavenske narodne armije; nakon toga je samostan u granatiranjima srušen i opustošen, dok je crkva ostala bez krova, zbog čega joj je stradala unutrašnjost. Osnovna konstrukcija glavnog oltara ostala je u cijelosti sačuvana na izvornoj poziciji, dok su bočni oltari, posebno oltar Sv. Križa, teško stradali, a golemu je štetu pretrpjela i propovjedaonica koju konzervatori nisu htjeli demontirati i evakuirati, jer je bila pričvršćena uz zid i zahvat ne bi bilo moguće izvesti bez oštećivanja umjetnine. To se, međutim, pokazalo lošom odlukom: šteta koju bi konzervatori nanijeli demontiranjem iznosila bi tek 10 % štete koju je kasnije zbog rata pretrpjela. Sredinom 1998. godine vraćaju se pavlini u svoj djelomično obnovljen samostan, čija obnova još traje.
KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKI ZAHVAT NA BOČNIM OLTARIMA IZ CRKVE MAJKE BOŽJE SNJEŽNE
Dijelovi drvenih polikromiranih i pozlaćenih baroknih oltara sv. Križa i sv. Nikole bili su, zajedno s dijelovima ostalog crkvenog inventara, od 1995. godine privremeno pohranjeni u "depou", zapravo polu-podrumskoj prostoriji uz pomoćne zgrade samostana. Nisu bili označeni niti razmješteni po nekom redosljedu, već nasumce naslagani po metalnim policama i nagomilani na betonskom podu, izmješani s dijelovima propovjedaonice i glavnog oltara, koji je još uvijek u funkciji. Neki manji komadi bili su umotani u pak-papir i pohranjeni u kartonske kutije, no glavnina dijelova crkvenog namještaja nije bila zaštićena.
Kako u prostoriji nema rasvjete, a prozorski otvori zatvoreni su daskama, pretraživanje “depoa” vršilo se uz pomoć baterijskih svjetiljki. Fluktuacije parametara okoliša, uz izrazito visok stupanj vlažnosti, dovele su do truljenja ionako crvotočnog drva, te do pojave lišajeva, gljivica i plijesni. Slikani sloj se odigao (odvojio) od nositelja i prijetio je ispadanjem.
Uz "depo" je u samostanskoj garaži organizirana privremena radionica. Dijelovi oltarne arhitekture i ornamentike prvo su izvađeni i sortirani. Da bi se odredilo kojem oltaru pripada koji dio, pronađeni su se komadi vizualno analizirali i uspoređivali s jedinim fotografijama oltara koje su bile dostupne: crno-bijelim prijeratnim snimcima iz fototeke Hrvatskog restauratorskog zavoda. Nakon toga su prošli prvi konzervatorski tretman: otprašivanje ličilačkim kistovima, dezinfekciju i primarnu konsolidaciju. Gljivice i plijesni tretirani su Plivaseptom, antiseptikom koji se koristi u bolničke svrhe. Taj je materijal bio dodavan i u tutkalo korišteno za podljepljivanje nestabilne polikromije, kako se ne bi pokvarilo. Na terenu, naime, nije bilo frižidera u kojem bi ga se čuvalo.
Kao "vodič" za goveđe tutkalo (14 %; tutkalo : voda = 1 : 7) koje je injektirano u pukotine te ispod odignutih dijelova polikromije, korištena je smjesa vode i etilnog alkohola (1 : 1) ili čisti etilni alkohol. Ta smjesa smanjuje površinsku napetost i "otvara" pore drva, omogućujući tutkalu da se razlije po površini i prodre ispod odignutog slikanog sloja. Tutkalo priređeno od goveđe kože koristilo se zbog kompatibilnosti s izvornim materijalom. Prema riječima voditeljice projekta, ono je karakteristično za oltare ovih krajeva.
Osim tutkala, za konsolidaciju se koristio i japan-papir prethodno poprskan 3M ljepilom (SASTAV: destilat petroleja, pentan, propan, butan; tvorničko ime 3M Spray Mount – Adhesive). Postupak je bio sljedeći: japan-papir se prvo stavio na silikonizirani papir, poprskao sintetičkim ljepilom u spreju s udaljenosti od 20-30 cm, ravnomjerno i ne preobilno da vezivna moć ne bi bila prevelika. Potom se prekrivao drugim komadom silikoniziranog papira te po potrebi (škaricama ili skalpelom) rezao na komade. Praktičnost ovog postupka leži u mogućnosti pripreme materijala za podljepljivanje u radionici, za kasnije korištenje na terenu (ljepilo se prilikom uklanjanja white spiritom ili terpentinom).
Otprašeni i in-situ konsolidirani dijelovi oltara zapakirani su, označeni i transportirani prvo u Institut “Ruđer Bošković“ u Zagrebu radi dezinfekcije gama zračenjem. Potom su preneseni u radionicu HRZ-a u Ludbregu. Za pakiranje je korištena plastična ambalaža (polietilenska folija) sa zračnim mjehurićima te silikonski i pak-papir.
U radionici HRZ-a u Ludbregu započelo se s podljepljivanjem slikanog sloja. Za podljepljivanje je ponovno korišteno 14%-tno goveđe tutkalo s dodatkom Plivasepta. Odignuta se polikromija, kada je to bilo moguće, "spuštala" i izravnavala mekom zubarskom špatulicom. Inače se, na ravnim površinama, za "spuštanje" i izravnavanje odignute polikromije koristila peglica preko cigaretnog papira. Prljavština se uklanjala white spiritom te vodom ili smjesom vode i etilnog alkohola .
KORIŠTENA LITERATURA
Grupa autora, Kamensko. Crkva i samostan pavlina, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1973.
Jakić, Vladimir, Kamenska župa i crtice iz povijesti njenih sela, Cres 1999.
Objavljeno: 3. ožujka 2003.
Zadnja izmjena: 12. lipnja 2009.
|
 Unutrašnjost crkve Majke Božje Snježne u Kamenskom prije rata, pogled prema apsidi. Pavlinski samostan i crkva nakon rata. Devastirana unutrašnjost crkve Majke Božje Snježne nakon oslobođenja 1995. godine.
Unutrašnjost privremenog depoa - fotografirano 2001. godine (FOTO: R. Jagić).
Oltar sv. Križa (kraj XVII. st), snimak iz 1964. godine (fototeka HRZ-a, Restauratorski odjel Zagreb).
Oltar sv. Nikole (druga polovina XVIII. st.), crno-bijeli snimak iz 1964. godine (fototeka HRZ-a, Restauratorski odjel Zagreb).
|
|
| < « | » > |
|---|