Ivana Letilović, Željka Lušić i Sagita Mirjam Sunara od 29. srpnja do 14. kolovoza 2002. godine sudjelovale su u konzervaciji dvaju drvenih pozlaćenih i polikromiranih baroknih oltara iz pavlinske crkve Majke Božje Snježne u Kamenskom pored Karlovca. Projekt je vodila restauratorica Romana Jagić iz Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu, a u njemu je sudjelovalo i nekoliko studenata konzervacije-restauracije iz Engleske i Belgije.

Tijekom Domovinskog rata područje Kamenskog bilo je okupirano. U pavlinskoj crkvi i samostanu neko su vrijeme boravili pripadnici Jugoslavenske narodne armije. Bočni oltari, ali i cijeli inventar crkve Majke Božje Snježne, u ratu su pretrpjeli velika oštećenja. Propadanje oltara nastavilo se i nakon rata, zbog neprimjerenog skladištenja. Oltari su 2002. godine izvađeni iz skladišta. Uklonjena je površinska nečistoća te je podlijepljena nestabilna pozlata i polikromija. Dijelovi oltara sortirani su i zapakirani. Nakon dezinfekcije i dezinsekcije gama-zračenjem u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, oltari su preneseni u radionicu Hrvatskog restauratorskog zavoda u Ludbregu. Tamo se pristupilo njihovoj konzervaciji i restauraciji. Zbog velikog opsega posla, u srpnju i kolovozu 2002. godine izvedeno je samo podljepljivanje nestabilne polikromije i uklanjanje površinske nečistoće.

U malom mjestu Kamensko, pet minuta vožnje udaljenom od Karlovca, nalazi se kompleks pavlinskog samostana i crkve posvećene Majci Božjoj Snježnoj. Utemeljila ih je Katarina Frankopan 1404. godine kao zadužbinu za sebe i svog pokojnog muža Stjepana. U samostan je pozvala pavline iz obližnjeg, u to vrijeme od Turaka poharanog samostana sv. Petra u Zlatu na Petrovoj gori, najstarijeg pavlinskog samostana u prekokupskom kraju u srednjem vijeku. I crkva i samostan izvorno su bili građeni u gotičkom slogu, ali su u kasnijim razdobljima doživjeli brojne pregradnje i rušenja. Samostan je bio oblikovan oko klaustra tako da je na južnoj strani crkva, a na preostale tri strane samostanske zgrade. Istočno krilo samostana danas nije sačuvano, a najsačuvaniji dijelovi gotičkog samostana su svetište i sakristija jednobrodne crkve.

Kompleks samostana i crkve imao je burnu prošlost. U više je navrata bio napuštan i ostavljan na milost i nemilost domaćim i stranim vojskama i zubu vremena. Između 1749. i 1767. godine samostanska zgrada i crkva obnovljeni su i uređeni u baroknom stilu u kojem ih se i danas, manje-više, poznaje. Crkva je oslikana freskama koje je izradio Gabro (Gabrijel) Taller i opremljena je bogatim baroknim inventarom.

Glavni oltar, posvećen Blaženoj Djevici Mariji Snježnoj, potječe iz 1750. godine. Riječ je o raskošnom drvenom polikromiranom oltaru na kojem se nalazio kip Bogorodice s Djetetom iz XV. stoljeća. Najstariji oltar u crkvi je bočni oltar posvećen Svetom Križu (Ranjenom Isusu), a datira iz 1685. godine. Drugi bočni oltar posvećen je sv. Nikoli. Prema arhitektonskom razvoju retabla i dekorativnim elementima, taj je oltar datiran između 1760. i 1765. godine. S lijeve strane lađe, gledano prema oltaru, nalazila se vrlo vrijedna drvena propovjedaonica. Pripadala je skupini vrlo rijetkih pavlinskih rokoko propovjedaonica, a bila je postavljena u crkvu 1760. godine.

Nakon ukidanja pavlinskog reda u Hrvatskoj 1786. godine po naredbi austrijskog cara Josipa II., samostan je raspušten, a crkva prepuštena zubu vremena. Od početka XIX. stoljeća kompleks se u više navrata postupno obnavljao. Sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u crkvi su obavljeni konzervatorsko-restauratorski radovi. Godine 1972. pavlini se ponovno vraćaju u Kamensko, čime je obnovljeno djelovanje ovoga reda u Hrvatskoj. Godine 1991. redovnici su prisiljeni napustiti samostan; s ostalim stanovništvom bježe pred Jugoslavenskom narodnom armijom. Samo dva dana prije okupacije toga područja, demontirano je i preventivno zaštićeno dvadeset oltarnih skulptura, dva grba, dvije oltarne pale i dvije slike s atika bočnih oltara. Ti su predmeti evakuirani i deponirani, dio u Ozlju, a dio u Ludbregu. Oltari i propovjedaonica, vrijedni dijelovi crkvenog inventara iz razdoblja baroka, nisu evakuirani pa su u ratnim razaranjima jako stradali. Naime, u crkvi i samostanu jedno je vrijeme boravila vojska Jugoslavenske narodne armije. Nakon toga je samostan u granatiranjima srušen i opustošen, a crkva je ostala bez krova, zbog čega joj je stradala unutrašnjost.

Osnovna konstrukcija glavnog oltara ostala je u cijelosti sačuvana na izvornoj poziciji, a bočni su oltari, posebno oltar Sv. Križa, teško stradali. Golemu je štetu pretrpjela i propovjedaonica, koju konzervatori nisu htjeli demontirati i evakuirati jer je bila pričvršćena uz zid i zahvat ne bi bilo moguće izvesti bez oštećivanja umjetnine. To se, međutim, pokazalo lošom odlukom: šteta koju bi konzervatori nanijeli demontiranjem iznosila bi tek 10 % štete koju je kasnije zbog rata pretrpjela.

Sredinom 1998. godine vraćaju se pavlini u svoj djelomično obnovljen samostan, čija obnova još traje.

Kao "vodič" za goveđe tutkalo (14 %; tutkalo : voda = 1 : 7), koje je injektirano u pukotine i ispod odignutih dijelova polikromije, korištena je smjesa vode i etilnog alkohola (1 : 1) ili čisti etilni alkohol. Ta smjesa smanjuje površinsku napetost i "otvara" pore drva, omogućujući tutkalu da se razlije po površini i prodre ispod odignutog slikanog sloja. Tutkalo priređeno od goveđe kože koristilo se zbog kompatibilnosti s izvornim materijalom. Prema riječima voditeljice projekta Romane Jagić, ono je karakteristično za oltare ovih krajeva.

Osim tutkala, za konsolidaciju se koristio i japan papir prethodno poprskan 3M ljepilom [1]. Postupak je bio sljedeći: japan papir se prvo stavio na silikonizirani papir, poprskao ljepilom s udaljenosti od 20-30 cm, ravnomjerno i ne preobilno da vezivna moć ne bi bila prevelika. Potom se prekrivao drugim komadom silikoniziranog papira te, po potrebi, škaricama ili skalpelom rezao na komade. Praktičnost ovog postupka leži u mogućnosti pripreme materijala za podljepljivanje u radionici, za kasnije korištenje na terenu. Ljepilo se uklanja White Spiritom ili terpentinom.

Nakon otprašivanja i konsolidacije nestabilne pozlate i polikromije, dijelovi oltara su zapakirani, označeni i preneseni u Institut Ruđer Bošković u Zagrebu radi dezinfekcije i dezinsekcije gama-zračenjem. Za pakiranje je korištena polietilenska folija sa zračnim mjehurićima, silikonizirani papir i pak-papir. Nakon toga su preneseni u radionicu Hrvatskog restauratorskog zavoda u Ludbregu.

U restauratorskoj se radionici započelo s podljepljivanjem slikanog sloja. Za podljepljivanje je i ovaj put korištena otopina goveđeg tutkala (14 %) s dodatkom Plivasepta. Gdje je to bilo moguće, slojevi koji su se odvojili od nositelja "spuštali" su se i ravnali mekim zubarskim špatulicama. Na ravnim se površinama za taj zahvat koristilo glačalo kojim se prelazilo preko cigaretnog papira. Prljavština se uklanjala White Spiritom te vodom ili smjesom vode i etilnog alkohola .

[1] Tvornički naziv: 3M Spray Mount – Adhesive. Sastav: destilat petroleja, pentan, propan, butan.

Grupa autora, Kamensko. Crkva i samostan pavlina, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1973.

Jakić, Vladimir, Kamenska župa i crtice iz povijesti njenih sela, Cres, 1999.