There are no translations available.
Sagita Mirjam SUNARA (UMAS, Konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva, IV. godina)
SAŽETAK
Ivana Letilović, Željka Lušić i Sagita Mirjam Sunara od 29. srpnja do 14. kolovoza 2002. godine sudjelovale su u konzervaciji dvaju drvenih pozlaćenih i polikromiranih baroknih oltara iz pavlinske crkve Majke Božje Snježne u Kamenskom pored Karlovca. Projekt je vodila restauratorica Romana Jagić iz Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu, a u njemu je sudjelovalo i nekoliko studenata konzervacije-restauracije iz Engleske i Belgije.
Tijekom Domovinskog rata područje Kamenskog bilo je okupirano. U pavlinskoj crkvi i samostanu neko su vrijeme boravili pripadnici Jugoslavenske narodne armije. Bočni oltari, ali i cijeli inventar crkve Majke Božje Snježne, u ratu su pretrpjeli velika oštećenja. Propadanje oltara nastavilo se i nakon rata, zbog neprimjerenog skladištenja. Oltari su 2002. godine izvađeni iz skladišta. Uklonjena je površinska nečistoća te je podlijepljena nestabilna pozlata i polikromija. Dijelovi oltara sortirani su i zapakirani. Nakon dezinfekcije i dezinsekcije gama-zračenjem u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, oltari su preneseni u radionicu Hrvatskog restauratorskog zavoda u Ludbregu. Tamo se pristupilo njihovoj konzervaciji i restauraciji. Zbog velikog opsega posla, u srpnju i kolovozu 2002. godine izvedeno je samo podljepljivanje nestabilne polikromije i uklanjanje površinske nečistoće.
|
||
Povijest pavlinskog samostana u Kamenskom
U malom mjestu Kamensko, pet minuta vožnje udaljenom od Karlovca, nalazi se kompleks pavlinskog samostana i crkve posvećene Majci Božjoj Snježnoj. Utemeljila ih je Katarina Frankopan 1404. godine kao zadužbinu za sebe i svog pokojnog muža Stjepana. U samostan je pozvala pavline iz obližnjeg, u to vrijeme od Turaka poharanog samostana sv. Petra u Zlatu na Petrovoj gori, najstarijeg pavlinskog samostana u prekokupskom kraju u srednjem vijeku. I crkva i samostan izvorno su bili građeni u gotičkom slogu, ali su u kasnijim razdobljima doživjeli brojne pregradnje i rušenja. Samostan je bio oblikovan oko klaustra tako da je na južnoj strani crkva, a na preostale tri strane samostanske zgrade. Istočno krilo samostana danas nije sačuvano, a najsačuvaniji dijelovi gotičkog samostana su svetište i sakristija jednobrodne crkve.
Kompleks samostana i crkve imao je burnu prošlost. U više je navrata bio napuštan i ostavljan na milost i nemilost domaćim i stranim vojskama i zubu vremena. Između 1749. i 1767. godine samostanska zgrada i crkva obnovljeni su i uređeni u baroknom stilu u kojem ih se i danas, manje-više, poznaje. Crkva je oslikana freskama koje je izradio Gabro (Gabrijel) Taller i opremljena je bogatim baroknim inventarom.
Glavni oltar, posvećen Blaženoj Djevici Mariji Snježnoj, potječe iz 1750. godine. Riječ je o raskošnom drvenom polikromiranom oltaru na kojem se nalazio kip Bogorodice s Djetetom iz XV. stoljeća. Najstariji oltar u crkvi je bočni oltar posvećen Svetom Križu (Ranjenom Isusu), a datira iz 1685. godine. Drugi bočni oltar posvećen je sv. Nikoli. Prema arhitektonskom razvoju retabla i dekorativnim elementima, taj je oltar datiran između 1760. i 1765. godine. S lijeve strane lađe, gledano prema oltaru, nalazila se vrlo vrijedna drvena propovjedaonica. Pripadala je skupini vrlo rijetkih pavlinskih rokoko propovjedaonica, a bila je postavljena u crkvu 1760. godine.
Nakon ukidanja pavlinskog reda u Hrvatskoj 1786. godine po naredbi austrijskog cara Josipa II., samostan je raspušten, a crkva prepuštena zubu vremena. Od početka XIX. stoljeća kompleks se u više navrata postupno obnavljao. Sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u crkvi su obavljeni konzervatorsko-restauratorski radovi. Godine 1972. pavlini se ponovno vraćaju u Kamensko, čime je obnovljeno djelovanje ovoga reda u Hrvatskoj. Godine 1991. redovnici su prisiljeni napustiti samostan; s ostalim stanovništvom bježe pred Jugoslavenskom narodnom armijom. Samo dva dana prije okupacije toga područja, demontirano je i preventivno zaštićeno dvadeset oltarnih skulptura, dva grba, dvije oltarne pale i dvije slike s atika bočnih oltara. Ti su predmeti evakuirani i deponirani, dio u Ozlju, a dio u Ludbregu. Oltari i propovjedaonica, vrijedni dijelovi crkvenog inventara iz razdoblja baroka, nisu evakuirani pa su u ratnim razaranjima jako stradali. Naime, u crkvi i samostanu jedno je vrijeme boravila vojska Jugoslavenske narodne armije. Nakon toga je samostan u granatiranjima srušen i opustošen, a crkva je ostala bez krova, zbog čega joj je stradala unutrašnjost.
Osnovna konstrukcija glavnog oltara ostala je u cijelosti sačuvana na izvornoj poziciji, a bočni su oltari, posebno oltar Sv. Križa, teško stradali. Golemu je štetu pretrpjela i propovjedaonica, koju konzervatori nisu htjeli demontirati i evakuirati jer je bila pričvršćena uz zid i zahvat ne bi bilo moguće izvesti bez oštećivanja umjetnine. To se, međutim, pokazalo lošom odlukom: šteta koju bi konzervatori nanijeli demontiranjem iznosila bi tek 10 % štete koju je kasnije zbog rata pretrpjela.
Sredinom 1998. godine vraćaju se pavlini u svoj djelomično obnovljen samostan, čija obnova još traje.
Konzervatorsko-restauratorski zahvat na bočnim oltarima iz crkve Majke Božje Snježne
Dijelovi drvenih polikromiranih i pozlaćenih baroknih oltara sv. Križa i sv. Nikole bili su, zajedno s dijelovima ostalog crkvenog inventara, od 1995. godine pohranjeni u privremenom depou, zapravo polupodrumskoj prostoriji uz pomoćne zgrade samostana. Nisu bili označeni niti uredno razmješteni, već nasumce naslagani po metalnim policama i nagomilani na betonskom podu. Usto, bili su izmiješani s dijelovima propovjedaonice i glavnog oltara koji je još uvijek u funkciji. Neki manji komadi bili su umotani u pak-papir i pohranjeni u kartonske kutije, no glavnina dijelova crkvenog namještaja nije bila zaštićena.
Kako u prostoriji nema rasvjete, a prozorski su otvori zatvoreni daskama, pretraživanje "depoa" vršilo se uz pomoć baterijskih svjetiljki. Fluktuacije parametara okoliša, uz izrazito visok stupanj relativne vlažnosti, dovele su do truljenja ionako crvotočnog drva, te do pojave lišajeva, gljivica i plijesni. Slikani sloj se odvojio od nositelja i prijetio ispadanjem.
Uz "depo", u samostanskoj garaži organizirana je i privremena restauratorska radionica. Najprije su izvađeni i sortirani dijelovi oltarne arhitekture i ornamentike. Da bi se odredilo kojem oltaru pripada koji dio, pronađeni komadi vizualno su se analizirali i uspoređivali s fotografijama oltara. Jedine fotografije koje su restauratorima bile dostupne bili su crno-bijeli prijeratni snimci iz fototeke Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu.
Nakon toga, dijelovi oltara prošli su prvi konzervatorski tretman: otprašivanje ličilačkim kistovima, dezinfekciju i primarnu konsolidaciju. Gljivice i plijesni tretirani su Plivaseptom, antiseptikom koji se koristi u bolničke svrhe. Taj je materijal bio dodavan i u tutkalo kojim se konsolidirala (podljepljivala) nestabilna polikromija, kako bi se spriječilo "kvarenje". (Na terenu, naime, nije bilo hladnjaka.)
Kao "vodič" za goveđe tutkalo (14 %; tutkalo : voda = 1 : 7), koje je injektirano u pukotine i ispod odignutih dijelova polikromije, korištena je smjesa vode i etilnog alkohola (1 : 1) ili čisti etilni alkohol. Ta smjesa smanjuje površinsku napetost i "otvara" pore drva, omogućujući tutkalu da se razlije po površini i prodre ispod odignutog slikanog sloja. Tutkalo priređeno od goveđe kože koristilo se zbog kompatibilnosti s izvornim materijalom. Prema riječima voditeljice projekta Romane Jagić, ono je karakteristično za oltare ovih krajeva.
Osim tutkala, za konsolidaciju se koristio i japan papir prethodno poprskan 3M ljepilom [1]. Postupak je bio sljedeći: japan papir se prvo stavio na silikonizirani papir, poprskao ljepilom s udaljenosti od 20-30 cm, ravnomjerno i ne preobilno da vezivna moć ne bi bila prevelika. Potom se prekrivao drugim komadom silikoniziranog papira te, po potrebi, škaricama ili skalpelom rezao na komade. Praktičnost ovog postupka leži u mogućnosti pripreme materijala za podljepljivanje u radionici, za kasnije korištenje na terenu. Ljepilo se uklanja White Spiritom ili terpentinom.
Nakon otprašivanja i konsolidacije nestabilne pozlate i polikromije, dijelovi oltara su zapakirani, označeni i preneseni u Institut Ruđer Bošković u Zagrebu radi dezinfekcije i dezinsekcije gama-zračenjem. Za pakiranje je korištena polietilenska folija sa zračnim mjehurićima, silikonizirani papir i pak-papir. Nakon toga su preneseni u radionicu Hrvatskog restauratorskog zavoda u Ludbregu.
U restauratorskoj se radionici započelo s podljepljivanjem slikanog sloja. Za podljepljivanje je i ovaj put korištena otopina goveđeg tutkala (14 %) s dodatkom Plivasepta. Gdje je to bilo moguće, slojevi koji su se odvojili od nositelja "spuštali" su se i ravnali mekim zubarskim špatulicama. Na ravnim se površinama za taj zahvat koristilo glačalo kojim se prelazilo preko cigaretnog papira. Prljavština se uklanjala White Spiritom te vodom ili smjesom vode i etilnog alkohola .
Bilješke
[1] Tvornički naziv: 3M Spray Mount – Adhesive. Sastav: destilat petroleja, pentan, propan, butan.
Literatura
Grupa autora, Kamensko. Crkva i samostan pavlina, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1973.
Jakić, Vladimir, Kamenska župa i crtice iz povijesti njenih sela, Cres, 1999.
Objavljeno: 3. ožujka 2003.
Zadnja izmjena: 12. lipnja 2009. (S. M. Sunara)
Lektorirano: 14. listopada 2010. (M. G. Milić)
|
Unutrašnjost crkve Majke Božje Snježne u Kamenskom prije rata, pogled prema apsidi
Pavlinski samostan i crkva nakon rata
Devastirana unutrašnjost crkve Majke Božje Snježne nakon oslobođenja 1995. godine
Unutrašnjost privremenog depoa. (Snimljeno 2011. godine, Romana Jagić)
Oltar sv. Križa s kraja XVII. stoljeća. (Snimljeno 1964. godine, fototeka Hrvatskog restauratorskog zavoda - Restauratorskog odjela u Zagrebu)
Oltar sv. Nikole iz druge polovine XVIII. stoljeća. (Snimljeno 1964. godine, fototeka Hrvatskog restauratorskog zavoda - Restauratorskog odjela u Zagrebu)
|
< « | » > |
---|