Tek nakon što je slika očišćena postalo je jasno da prikazuje smrt sv. Josipa. Svetac leži na postelji s baldahinom. Prikazan je polusjedećoj pozi, ruku prekriženih na prsima. Nad njim stoji Krist – lijeva mu je ruka uzdignuta, a pogled  uprt prema svecu na umoru. Na sjedalici lijevo od kreveta sjedi Djevica Marija. Iza nje je sv. Mihovil u vojničkoj odori (Sl. 2).

Slika je bila napeta na jednostavni fiksni podokvir. Donja letvica podokvira propala je, a ostale tri su bile jako oštećene crvotočinom. Platno je grube strukture, iznimno rijetko tkano, a na podokvir je bilo pričvršćeno željeznim kukicama. Bilo je opušteno i valovito nabrano. Najveća su oštećenja bila prisutna u donjem dijelu slike, gdje je došlo do rasplitanja niti. Široki otvori između niti na poleđini slike bili su zapunjeni stvrdnutom prljavštinom (Sl. 3).

Preparacija je, zbog rijetkog tkanja, prodrla kroz platno i zalijepila ga za drvo podokvira.  Mikroskopiranjem poprečnih presjeka uzoraka slikanog sloja utvrđeno je da je slika rađena na preparaciji smeđe boje. Preparacija je nanesena u dva sloja i jako je debela.

Bojani sloj je tanak; tek su inkarnat i odjeća rađeni pastoznijim nanosima boje.  Preparacija i bojeni sloj su jako raspucali. Veza između slikanog sloja i nositelja bila je jako slaba pa su ljuskice slikanog sloja otpadale s gotovo cijele površine slike (Sl. 4). Nedostajalo je oko 40 % preparacije i bojenog sloja.

Iznad bojenog sloja nalazio se tanki sloj laka. Lak je starenjem potamnio, što je umanjilo čitljivost prikaza.

Iznad laka nalazio se debeli, tamni sloj površinske prljavštine.

Kako bi se slika mogla sigurno prenijeti u restauratorsku radioncu, iza nje je (između letvica podokvira) postavljena drvena ploča – na taj je način  dobivena čvrsta podloga za platno i slikani sloj. Zatim je na lice slike zečjim tutkalom (5%) zalijepljen japanski papir.

Kad je slika prenesena u radionicu, pristupilo se uklanjanju nečistoće s poleđine platna; uklonjena je valjanjem vatenih tampona namočenih umjetnom salivom. Prostor između niti dočišćavao se skalpelom (Sl. 5).

Budući da su ljuskice slikanog sloja na znatnom dijelu površine bile odvojene od platna te su poprimile konkavan oblik, izvedeno je cjelovito podljepljivanje slike nanošenjem otopine zečjeg tutkala (5 %) na poleđinu platna. Slikani je sloj na ovaj način stabiliziran, a kombinacijom vlage, topline i pritiska i uspješno izravnan. Treba napomenuti da je platno jako reagiralo na vlagu.

Kako je platno izrazito rijetko tkano, preparacija je samo malim dijelom površine dodirivala njegove niti. Sitnije su ljuskice slikanog sloja zbog ovoga propadale kroz rupice među nitima – čak i nakon podljepljivanja. Jedino je rješenje bilo zapunjavanje rupica; tako se stvorila podloga na koju se slikani sloj može pričvrstiti. Iako ovakav zahvat odudara od uobičajene prakse, zbog nestabilnosti slikanog sloja i osjetljivosti platna na vlagu smatralo se da je nužan i opravdan.

Ispitano je nekoliko materijala koji su po svojim karakteristikama mogli biti prikladni za ovaj zahvat. Odabran je kit sastavljen od Plextola D 498 razrijeđenog vodom (1 : 1) s dodatkom smjese šampanjske krede i mikrobalona (jednaki volumni dijelovi). Odabrani kit je reverzibilan, odnosno moguće je ukloniti ga.

Da bi se kit dobro zalijepio za izvornu preparaciju, ali i za platno, najprije je na donju stranu preparacije naneseno ljepilo. Ljepilo se nanosilo s poleđine slike, kroz rupice između niti platna, i to u dva sloja. Najprije je naneseno viskoznije, akrilno ljepilo Lascaux 498 HV; ono je slabije prodiralo do lice slike. Odmah iza toga nanesen je tekući Plextol D 498. Nakon kratkog vremena nanosio se i kit. Utiskivan je zubarskom špatulicom u šupljine između niti platna (Sl. 6); tu bi se dobro povezao s još vlažnim Plextolom D 498. Postupak se radio isključivo na onim dijelovima slike gdje je bio sačuvan slikani sloj, budući da je u ovoj fazi zahvata prioritet bilo njegovo stabiliziranje. Zahvat je zahtijevao brzinu i preciznost jer je kit trebalo nanijeti  jednoliko i ravnomjerno kako bi imao jednaka svojstva na cijeloj površini. Rezultati su bili dobri: preparacija i bojeni sloj su postali vrlo stabilni.

Tek je po završetku ovog zahvata podokvir mogao biti sigurno odvojen od slike i to na način da su rubovi platna vlaženi Laponitom, a platno potom mehanički odvojeno od podokvira. Nakon ovoga, s lica slike uklonjen je zaštitni sloj japanskog papira.

Rekonstrukcija preparacije u pravilu slijedi nakon podstavljanja slike novim platnom. U ovom slučaju, preparacija je rekonstruirana prije podstavljanja kako bi se njome "obrubio" i time dodatno stabilizirao sačuvani slikani sloj.

Ispitano je nekoliko vrsta preparacije na bazi Plextola D 498. Istovremeno se ispitivala njihova upojnost ; bilo je potrebno procijeniti koja će preparacija biti najprikladnija za podslikavanje. Odabrana je preparacija sastavljena od Plextola D 498 razrijeđenog vodom (2:1), sa šampanjskom kredom kao punilom (Sl. 7).

Kako je platno jako rijetko tkano, kod nanošenja se pojavio problem prodiranja preparacije na poleđinu slike. Ovo je riješeno na način da se preparacija nanosila u više tankih slojeva. Imitirana je tekstura okolnog slikanog sloja.

Na dijelove platna na koje je nanesena nova preparacija, s poleđine je utisnut kit – onako kako je to ranije učinjeno na dijelovima slike gdje je bio sačuvan izvorni slikani sloj.

Za izradu zakrpa izabrano je prikladno platno. Ono je najprije impregnirano zečjim tutkalom (6%), zatim je na lice nanesena preparacija, a na poleđinu kit. (Korišteni su preparacija i kit koji su bili korišteni u prethodno opisanim postupcima na slici.) Iz tako pripremljenog platna prema konturama oštećenja tekstilnog nositelja izrezivane su zakrpe (umetci) i lijepljene BEVA-om 371. Ljepilo se nanosilo duž rubova tekstilnih umetaka vrućom iglom.

Kao ljepilo za podstavljanje slike korištena je BEVA 371, jer dopušta uklanjanje platna za podstavu bez omekšavanja kita i ljepila (oni su na bazi Plextola i važni su za stabilnost izvornog slikanog sloja). Izvedeno je nekoliko proba podstavljanja. Najuspješnija je bila ona kod koje je platno za podstavu najprije impregnirano BEVA-om 371, a zatim je na njega zalijepljen BEVA-film debljine 25 μ-a. Na mjestu gdje je izvedena ova proba, poleđina slike prethodno je premazana otopinom BEVA-e 371 u White Spiritu i benzinu (BEVA 371 :  WS : benzin = 2 : 2 :1).

Postupak podstavljanja izveden je na sljedeći način: poleđina slike premazana je otopinom BEVA-e 371 u White Spiritu i benzinu (BEVA 371 : WS : benzin =  2 : 2 : 1). Zatim je na nju zalijepljen BEVA-film. Platno za podstavu je napeto, vlaženo i dotezano te impregnirano otopinom BEVA-e 371. Dva su platna  povezana tako što je ljepilo reaktivirano toplinom. Slika je zatim napeta na novi klinasti podokvir.

Već je na početku rečeno da je lice slike bilo prekriveno debelim naslagama površinske nečistoće. Ona je dodatno fiksirana za slikani sloj zečjim tutkalom koje je korišteno za zaštitu lica slike (facing).

Nečistoća je uklonjena vatenim tamponima namočenima toplom vodom. Boja je i nakon čišćenja izgledala zamućeno i tamno; 'krivac' za to bio je diskolorirani lak. Za njegovo su uklanjanje testirana brojna otapala, a najuspješnijim se pokazao dimetilsulfoksid (DMSO) ugušćen Klucelom M (Sl. 8). Nanošenje otapala u formi gela produljilo je njegovo djelovanje i pospješilo uklanjanje laka. Gel je uklanjan suhim vatenim tamponima. Dočišćavanje se prema potrebi vršilo neugušćenim dimetilsulfoksidom, a tretirane su površine neutralizirane Shellsolom T.

Zbog velikog opsega zahvata, uklanjanje laka označilo je kraj prve faze radova na slici. Njih je u cijelosti izvela Ivana Bojić u sklopu praktičnog dijela svog diplomskog rada. Sljedeće su godine (ak. god. 2009./2010.) studenti četvrte godine specijalističkog usmjerenja konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva nastavili radove na slici pod mentorskim vodstvom docenta Matijevića. U drugoj fazi radova  izveden je podslik gvaš bojama (Sl. 9), na sliku je nanesen međulak, a završni retuš izveden je pigmentima vezanim kanadskim balzamom. Kako na slici nedostaje 40% oslika, odlučeno je da se neće raditi nevidljivi (totalni) retuš, jer to s etičkog gledišta ne bi bilo poželjno. Retuš je izveden samo na mjestima koja su značajnije narušavala dojam cjelovitosti slike.