MENTOR: Ivo Donelli, pred. (UMAS, Odsjek za konzervaciju-restauraciju)

Pustolovina je počela onoga trenutka kada smo na oglasnoj ploči fakulteta pročitale obavijest profesora Donellija da se traže studenti koji žele sudjelovati u konzervaciji i restauraciji keramike nađene u Spili Nakovani na poluotoku Pelješcu. Odluka o odlasku pala je vrlo brzo.

Nedugo nakon toga odigrao se razgovor s našim nadležnima, profesorom Ivom Donellijem i arheologom Brankom Kiriginom. Doznale smo koji je naš zadatak u Lovištima i koje povijesne tajne krije poluotok Pelješac. Jedno je bilo sigurno: krhotine helenističke keramike čekaju samo na nas!

Krajem mjeseca srpnja godine 2001. uputile smo se iz Splita preko Korčule do našeg odredišta, malog mjesta Lovišta na Pelješcu. Putovanje je trajalo čitav dan, a s obilnom večerom dočekala nas je i cijela multinacionalna arheološka ekipa i svima znani profesor Donelli, do tada jedini član restauratorskog tima. Kao i ostali članovi tima, smještene smo u privatnom smještaju s pogledom na more i nezaboravnim stanodavcima (to je, ipak, druga priča).

Budući da smo stigle upravo u vrijeme dana kada svi odahnu od cjelodnevnog rada i opušteno sjedaju za stol, imale smo priliku upoznati sve arheologe odjednom. Bili su tu dr. Stašo Forenbaher s Instituta za antropologiju u Zagrebu, dr. Branko Kirigin iz Arheološkog muzeja u Splitu i dr. Timothy Kaiser Royal iz muzeja Ontario u Torontu. Oni su bili nositelji projekta. Uz njih su u projektu sudjelovali: Lara Černicki (Zagreb), Petra Rajić (Institut za antropologiju, Zagreb), Tea Katunarić (Split), Lucija Šešelj (Zadar), Margareth Darmanin (Toronto), Nikša (Hvar) i dr. Dan Rahimi (Royal Ontario Museum, Toronto). Tijekom večeri upoznali su nas s dotadašnjim rezultatima i  dijelom posla koji nas čeka. Tada nam nije bilo ni na kraj pameti da ,i dok pišemo ovaj članak (31. prosinca 2002.), neke od posuda čekaju završne radove.

Vratimo se početnom entuzijazmu; po dolasku smo shvatile da nema puno mjesta na našoj obali gdje je priroda ostala sačuvana u tolikoj mjeri kao što je to na Pelješcu. Na nakovanskoj visoravni, na zapadnom kraju poluotoka, arheološka istraživanja otkrila su mnoštvo impresivnih tragova koje su za sobom ostavili pretci današnjih stanovnika. Jedno neobično otkriće privuklo je pozornost javnosti na dotad slabo poznatu povijesnu baštinu Pelješca: iznad sela Nakovana, u špilji zvanoj Spila, arheolozi su otkrili i istražili ilirsko svetište iz helenističkog razdoblja (IV.- I. stoljeće prije Krista). Ulaz u svetište bio je zatvoren nabacanim kamenjem, pa je ono ostalo netaknuto otkad je napušteno prije pune dvije tisuće godina.

Dva ljeta prije našeg dolaska iskapanja su se vršila u prednjem dijelu Spile, koji je poznat još od vremena arheologa i povijesničara Grge Novaka. Za vrijeme tih radova slučajno je otkriven zatrpani, veći dio špilje. To se dogodilo kada je Lara Černicki pomaknula kamen iza kojeg se ukazao niski i tijesni ulaz u špilju (dvoranu svetišta). Tamo su na tlu ležale tisuće ulomaka finih keramičkih čaša, vrčeva, tanjura i amforica. To, u ono doba skupocjeno, luksuzno posuđe, proizvedeno je u radionicama grčkih kolonija u južnoj Italiji i na Jadranu, te u samoj Grčkoj, a Iliri s Pelješca nabavljali su ga trgovinom ili gusarenjem. Gotovo svi fragmenti keramičkih posuda pronađeni su oko šezdesetak centimetara visokog stalagmita falusoidnog oblika. Brojno fino posuđe za piće i serviranje hrane te životinjske kosti svjedoče o ritualnim gozbama koje su se ovdje održavale. Oblik stalagmita upućuje na kult vezan uz plodnost, potenciju ili ratničku snagu. Spila kod Nakovane za sada je jedino dobro sačuvano i potpuno istraženo ilirsko svetište koje poznajemo. To je ujedno i jedino spiljsko nalazište u Hrvatskoj koje su otkrili arheolozi, a ne slučajni namjernici, pa je tako njegov znanstveni potencijal ostao u potpunosti sačuvan.

Radni dan u Lovištima započinjao je u buđenjem u 6.45, kavom u sedam sati i dvadesetominutnim pješačenjem do propale tvornice za preradu suhih smokava i rogača, koja se svojom veličinom pokazala idealnom za pohranu pronađene keramike i terensku konzervatorsko-restauratorsku radionicu.

Osnovni zadatak kod obrade keramičkog materijala pristiglog s iskapanja je pranje i razvrstavanje fragmenata. Tijekom istraživanja koje je provedeno tehnikom potpunog iskapanja (što znači da je svo iskopano tlo - oko tri tone zemlje - preneseno s nalazišta u terenski laboratorij gdje se vršilo prosijavanje pod visokotlačnim vodenim pumpama), prikupljeno je gotovo sto kilograma ulomaka keramike. Kada smo pristigli u radionicu, većina keramike bila je već oprana i razvrstana po grupama, gdje god je u hangaru za to bilo mjesta. Bile smo šokirane količinom keramičkih fragmenata, za nas na prvi pogled nespojivih.

Brzo smo organizirali i naš radni kutak. Prvog smo se dana prihvatili razvrstavanja fragmenata po tipologiji određenih posuda, a već sljedeći dan profesor je odlučio da smo spremni za prvu etapu konzervatorskih i restauratorskih zahvata. Na obradu smo dobili gotovo cjelovite posude (niti jedna nije bila razbijena u manje od dvadeset komada). Svi fragmenti su skalpelom ili tretmanom u ultrazvučnoj kadi s otopinom octene kiseline u vodi (5 %) očišćeni od vapnenastih inkrustracija. Fragmente tretirane octenom kiselinom trebalo je neutralizirati vodom s dodatkom natrijeva bikarbonata.

Tako obrađene i dobro osušene fragmente (u čemu nam je visoka temperatura koja se razvijala ispod limenog krova jedino pomagala!) počeli smo lijepiti i dobivati osnovne konture prekrasnih obrednih helenističkih posuda. Nema te riječi kojom bi se moglo opisati oduševljenje jednog studenta kod prve slijepljene posude. Lijepljenje smo vršili reverzibilnim ljepilima; površine većih posuda lijepljene su Drvofixom (topiv u vodi), a površine manjih Oho ljepilom (omekšava u vodi, a u potpunosti se otapa u acetonu). Najprije smo lijepili manje komade, a tek onda veće, nastojeći da lijepljeni fragmenti tvore cjelinu sa zaobljenim rubovima, da nijedan dio ne strši, te da tako izbjegnemo teškoće kod slaganja posude.

Većina posuda u koje su bili uklopljeni sačuvani fragmenti i dalje je bila necjelovita. Nedostajali su dijelovi oboda, ručki, trbuha ili, pak, stope. Te je dijelove trebalo rekonstruirati. Dogovorili smo se da ćemo to ostaviti za sam kraj, jer su dijelovi posuda svakodnevno pristizali iz špilje. Zato je većina posuda rekonstruirana u Splitu kada su iskapanja oko stalagmita završena. Rekonstrukcija je rađena u gipsu tehnikom uzimanja otisaka pomoću gline s postojećih dijelova posude. Naneseni gips obrađen je različitim vrstama strugača te brusnim papirima različitih granulacija, dok nije doveden do željenog oblika. To je ujedno i dio posla koji zahtjeva najviše vremena, pa smo ga nastavili i ove godine u radionici Arheološkog muzeja u Splitu.

Svaki naš radni dan na Pelješcu, a bilo ih je dvadesetak, sadržavao je kombinaciju svih prethodno opisanih radnji. Tvornicu smo zaključavali oko 17.00 sati uspijevajući se nekako dokotrljati do mjesta gdje nas je čekao tuš spasenja i uvijek ukusna večera s početka priče.

Terenska etapa našeg posla bila je završena pakiranjem sedamdesetak posuda koje su čekale - neke narednu rekonstrukciju, a neke bojanje gipsanih dijelova i impregnaciju.

Bilo je izuzetno zanimljivo i vrijedno iskustvo biti članom jedne takve iskusne ekipe, a biti pri tom njezin neizostavan dio.

Kao par neuobičajenih dana provedenih u Lovištima, izdvojile bismo nezaboravan posjet našoj Spili pokraj sela Nakovana. Doći do Spile i nije baš najjednostavniji pothvat, ako niste u dobroj fizičkoj kondiciji. Ta spoznaja nas je još jednom podsjetila na svakodnevnu upornost arheologa, i tri tone zemlje koje su prebačene radionicu. Na dan uspona pridružio nam se i prof. dr. Ivo Babić, koji također nije skrivao iskreno oduševljenje špiljom, keramikom i, napokon, čitavom pričom o Ilirima i pomalo misterioznom stalagmitu.

Vidjeti mjesto gdje su Iliri (a i stranci, sudeći po natpisima na pojedinim posudama) zadnji put ostavili svoje keramičko posuđe - koje se sada vrti po našim rukama - bilo je uistinu posebno, pogotovo stoga što nam je ovo objema bio prvi terenski rad.

Nismo napomenule da su nam se dolaskom u Lovišta promijenile mnoge životne navike. Jedna od njih je bila i za ljeto nezamislivo rana ura za počinak s obzirom na umor i "pregršt društvenih događanja" u Loviškom kulturnom ljetu. Vrhunac sezone obilježila su dva događaja: prvi je tradicionalna utrka tvrdoglavih "tovara" po mjestu, a drugi dan sv. Ilije koji je poznat po nebrojenom padanju kometa. Za promatranje zvijezda imali smo idealne uvjete jer je malobrojna rasvjeta završavala neposredno prije našeg apartmana, pa smo tako spremni dočekali najveći komet koji je itko od nas dotad vidio.

Neizostavan je, svakako, bio i dan odmora. Čak i kada smo napokon imale priliku za cjelodnevne morske radosti, keramika nam je opet zaokupljala misli.

Za vrijeme vožnje brodom promatrali smo uvalu Lovišta i morsko dno, pitajući se krije li ipak ostatke potopljene luke o kojoj pričaju mješani; luke iz koje su isplovljavali ilirski brodovi u pohode na Grke, otkuda - kao piljen - i posude. Tko zna; možda to bude sljedeće otkriće kojim će nas Pelješac iznenaditi!?