There are no translations available.
Evelin JURIĆ, dipl. konzervator-restaurator
Ivo DONELLI, predavač (UMAS, Odsjek za konzervaciju-restauraciju)
Biljana BOJIĆ, prof. likovne kulture - restaurator)
|
S A Ž E T A K
Luk oltarne pregrade iz crkvice Sv. Trojice u Splitu već je dugo poznat u literaturi. Tipičan je primjer predromaničke kamene plastike na kojem se skladno nadopunjuju geometrijski ukrasi i uklesani tekst. Restauratorski zahvat obavljen je u siječnju i veljači 2001. godine u restauratorskoj radionici Arheološkog muzeja u Splitu. Zahvat je vodio restaurator-savjetnik Ivo Donelli. Tijekom restauracije uočeni su stari lomovi i prethodne restauratorske intervencije. Nakon odstranjivanja korodiranih klinova, ulomci su zalijepljeni i učvršćeni novim klinovima. Željezni klinovi zamijenjeni su novima od nehrđajućeg čelika. Rekonstruiran je geometrijski ukras i natpis. Evelin Jurić je 2001. godine bila studentica IV. godine studija konzervacije-restauracije. Diplomirala je u listopadu 2002. godine.
Uvod
U veljači 2001. godine u radionici Arheološkog muzeja u Splitu restauriran je luk oltarne pregrade iz crkve Sv. Trojice. Taj je luk odavno poznat u stručnoj literaturi. Stari crteži i fotografije pokazuju kako nije bio sačuvan u cjelini, već u dva ulomka s odlomljenim krajevima. Dekoracija na prednjoj strani luka podijeljena je u dva niza. Gornji niz tvore geometrijski ukrasi poznati u literaturi kao "kuke" ili "pasji skok". Nalaze se lijevo i desno od središnjeg križa. U donjem nizu nalazi se natpis koji također teče lijevo i desno od središnjeg križa. Sačuvan je tek djelomično, a glasi: (...XAP SU )BITNEIXE + INTRANTIBUS PA( X...) Raspon luka iznosi 89 cm, visina mu je 17 cm, a debljina 8 cm. Na gornjoj i donjoj plohi luka, po sredini, nalaze se ostaci užljebljenja. Ulomak je upisan u Arheološkom muzeju pod inventarskim brojem 623 A, a izrađen je u vapnencu (Sl. 1).
 Sl. 1 Crtež zatečenog stanja Restauratorski zahvat
Na objektu su uočeni raniji restauratorski zahvati: krajevi luka su stare rekonstrukcije u betonu koje prate izvorni niz ornamenata i slova u redu ispod. U betonskim rekonstrukcijama na donjoj plohi luka nalaze se rupe, sa svake strane po jedna. Rupe sugeriraju nastavak luka na stupove oltarne pregrade. Luk je razlomljen u dva veća i pet manjih dijelova. U desnom fragmentu su ostaci dvaju korodiranih željeznih klinova. Korozija nije duboko prodrla u kamen.
Stari klinovi odstranjeni su pomoću bušilice i šiljastog dlijeta. Kamen je bio pretvrd za bušenje pa su se klinovi morali odvajati ručno, uz pomoć dlijeta. Promjer klinova iznosi 1 cm. Donji je veličine 9,5 cm, a gornji 10,5 cm.
Za postavljanje novih klinova trebalo je postojeća ležišta u lijevom i desnom fragmentu produžiti za pet centimetara, kako bi im se pojačala nosivost. Nakon nivelacije dvaju ulomaka označen je smjer novih klinova te se pristupilo bušenju kamena. Promjer rupe u završnoj fazi trebao je biti 1 cm, pa se prvo bušilo sa svrdlom promjera 0,6 cm, zatim 0,8 cm i na kraju 1 cm. Nova četiri klina od nehrđajućeg čelika su ispiljena na odgovarajuću mjeru, pobrušena te umetnuta i zalijepljena u ležišta. Kao ljepilo korišteno je dvokomponentno epoksidno ljepilo. Na ovaj način zalijepljena su i dva najveća ulomka luka, vodeći računa o polimerizaciji epoksidnog ljepila koja traje 24 sata (Sl. 2).
 Sl. 2 Kameni ulomci nakon lijepljenja i postavljanja klinova od nehrđajućeg čelika
Budući da klinovi nisu izrađeni u jednom komadu, trebalo ih je spojiti. Između klinova postavljen je nehrđajući čelik, a spojevi su zavareni. Dodatno su izbrušeni brusilicom, kako bi se fragmenti pri lijepljenju mogli što točnije vratiti na svoje mjesto. Nečistoća, koja je na kamenu ostala kao posljedica varenja, odstranjena je tvrdom četkom.
Pet preostalih manjih dijelova također je izbrušeno, odstranjene su nečistoće i tragovi korozije. Nakon što im je određen položaj, spojne površine premazane su tankim slojem dvokomponentnog epoksidnog ljepila. Prvo se lijepila pozadina luka, a potom njegovo lice. Zalijepljeni ulomci dodatno su učvršćeni, kako ne bi došlo do pomicanja spojeva prije nego što ljepilo počne djelovati.
Nakon što je ljepilo očvrsnulo, pristupilo se kitiranju spojeva i rekonstrukciji dijelova koji nedostaju. Korištena je smjesa bijelog cementa, pijeska, akrilnog veziva (SN veza) i vode. Korišten je pijesak čija je boja odgovarala boji kamena. U prvoj fazi obrađeni su međuprostori na pozadini luka. Smjesa je stavljana (lijevana) na prethodno pripremljenu podlogu kako bi što čvršće prionula za nju: kamen je poprskan vodom te premazan otopinom akrilnog veziva. Pijesak i bijeli cement miješaju se u omjeru 2:1. Akrilno vezivo dodaje se u količini 0,5 % u odnosu na vodu. Zbog skupljanja smjese prilikom sušenja, nanosila se veća količina. U drugoj fazi lijevanja zapunjene su praznine na prednjem dijelu luka. Budući da je ovdje bila jedna veća praznina, pripremljena je smjesa srednje gustoće. Na taj se način spriječilo njeno ispadanje i cijeđenje niz kamen. Na samom kraju pristupilo se rekonstrukciji ornamentalnih ukrasa i natpisa u lijevanoj smjesi. Veće ravne površine obrađene su dlijetima, a ornamenti i natpis nožićima za linoleum i zubarskim alatom. Mekoća materijala olakšavala je obradu. Rekonstruirani dijelovi potom su impregnirani vodenom otopinom Drvofixa. Impregnacija se nanosi u više slojeva, sve dok podloga ne očvrsne (Sl. 3).  Sl. 3 Rekonstrukcija ornamenta i natpisa u lijevanoj smjesi
Objavljeno: 3. ožujka 2003.
Zadnja izmjena: 10. lipnja 2009. (S. M. Sunara)
Lektorirano 21. listopada 2011. (M. Gojčeta Milić)
|
| < « | » > |
|---|