There are no translations available.
Larisa ARANZA, pred. (voditeljica specijalističkog usmjerenja za konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva )
Sara ANIČIĆ (diplomirani konzervator-restaurator)
Ivana LETILOVIĆ (Konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva, apsolvent)
|
TERENSKA NASTAVA: KONZERVACIJA I RESTAURACIJA DRVENOG POLIKROMIRANOG I POZLAĆENOG OLTARA IZ CRKVE GOSPE OD ŠUNJA NA LOPUDU (Međunarodna restauratorska radionica, Lopud, 15. - 28. rujna 2003.)
PIŠE: Larisa Aranza
Godine 1987. Institut za konzervaciju i restauraciju Univerziteta primjenjenih znanosti iz Kölna započeo je s izvođenjem konzervatorsko-restauratorskih zahvata na umjetninama iz lopudskih crkvica i predmetima iz zbirke Župnoga muzeja. Nakon kraće pauze za vrijeme rata, u rujnu 1996. pokrenut je veliki projekt konzervacije i restauracije retabla sv. Nikole iz crkve sv. Nikole na obali u Lopudu. Projekt je zamišljen kao ljetna praksa studenata konzervacije i restauracije iz Kölna, s mentorima voditeljima iz Kölna i pod nadzorom Zavoda za zaštitu spomenika kulture (danas Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture) iz Dubrovnika. Ovaj dugotrajni i složeni zahvat priveden je kraju u rujnu 2001. godine.
Već sljedeće godine Institut iz Kölna započeo je s dokumentiranjem i istražnim radovima na drvenom oltaru iz lopudske crkve sv. Marije od Šunja. Uključivanjem još dvije visokoškolske institucije koje se bave konzervacijom i restauracijom - Umjetničke akademije iz Antwerpena i Umjetničke akademije iz Splita - godine 2003. projekt je poprimio međunarodni karakter.
Studenti sve tri ustanove radili su zajedno u improviziranoj radionici u crkvi Gospe od Šunja pod vodstvom svojih mentora, razmjenjujući iskustva i zajednički osmišljavajući pristupe i pronalazeći rješenja za konzervatorsko-restauratorska pitanja na objektu. Zadatak mentora bio je da studente upute u pravom smjeru te da ih potiču na razmišljanje o rješavanju problema, razmjenu informacija, određivanja prioriteta i aktivno sudjelovanje u svim segmentima rada, od organizacije "radionice" do izrade prijedloga za konačni izgled oltara.
Uvjeti rada na terenu i boravak velikog broja ljudi u zatvorenom prostoru diktirali su i pristup konzervaciji ovog objekta. Nemogućnost prozračivanja i odvođenja otrovnih isparavanja iz prostora odredila je vrstu otapala koja su korištena, što se pogotovo odnosilo na otapala koja su korištena kod konsolidacije drva i bojanih slojeva kao vremenski najdužim zahvatima. Zato su izabrani materijali koji se otapaju u vodi ili Shellsolu T, pa ne predstavljaju nikakvu opasnost za zdravlje restauratora, a rezultati tretmana tim materijalima daju željene rezultate.
Mišljenja i prijedlozi proizašli iz zajedničkih diskusija izneseni su konzervatorima Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Dubrovnika te restauratorima iz radionice Restauratorskog zavoda iz Dubrovnika. U dogovoru s njima odlučivalo se o svakoj sljedećoj fazi rada na oltaru.
U projekt restauracije aktivno se uključila i Europska mreža za kulturno nasljeđe (ECHN - European Cultural Heritage Net) pružajući podršku u dokumentiranju zahvata te prateći cijeli projekt u obliku dnevnih izvještaja na Internetu: www.lopud.echn.net/lopud
- - - - - - - - - - MEÐUNARODNA RESTAURATORSKA RADIONICA U CRKVI GOSPE OD ŠUNJA NA LOPUDU: IZVJEŠTAJ O IZVEDENIM RADOVIMA
PIŠU: Sara Aničić i Ivana Letilović
LEKTURA I KOREKTURA: Larisa Aranza
U rujnu 2002. godine započeli su konzervatorsko-restauratorski radovi na desnom bočnom oltaru iz crkve sv. Marije od Šunja. Riječ je o drvenom bojenom i pozlaćenom oltaru tipa retabla sa adikulom, dimenzija 485 x 374 x 49 cm. Na predeli oltara otkriven je datum postavljanja, 20. ožujka 1637.godine. Pripadajuća oltarna pala ima dimenzije 313 x 203 cm (visina x širina) i slikana je tehnikom ulja na platnu.
Nakon organizacije improvizirane radionice u crkvi sv. Marije od Šunja započeli smo s demontažom oltara. Drveni elementi oltara postavljeni su na crkvene klupe tako da su svi dijelovi objekta dostupni. Nositelj je znatno oštećen crvotočinom, što je i uzrok nestabilnosti boje i pozlate. Na većini mjesta ove slojeve nosi samo kredna preparacija. Konsolidacija drvenog nositelja izvršena je otopinom Plexiguma u Shellsolu T. Otopina je više puta injektirana u različitim koncentracijama (5 %, 10 %, 20 %). Tamnjenje drva umanjeno je prethodnim nanošenjem tutkala na tretirana mjesta.
Podljepljivanje odignute pozlate izvršeno je otopinom Plextola B 500 u destiliranoj vodi. Otopina se kistom nanosila u pukotine dok preparacija ne omekša, a zatim se laganim pritiskom vatenim tamponima vraćala na mjesto. Većina odignutih dijelova nije imala nositelj na koji bi se fiksirala. U tim slučajevima prvo je trebalo izvršiti rekonstrukciju drvene osnove. Za rekonstrukciju drvenih dijelova obavljene su probe kitiranja, a odluka o izabranom materijalu donijet će se iduće godine nakon što se pokažu njihove karakteristike u zadanim uvjetima objekta. Probe minimalnog retuša pigmentima, direktno na drvenu osnovu, izvršene su na predeli. I ovaj zahvat je u fazi razmatranja.
Najveći problem kod restauracije oltarne pale predstavljala je rupa u gornjem lijevom kutu platna. Rupu su načinili šišmiši, a kiseline iz njihovog izmeta pospješile su propadanje platna i bojenog sloja oko tog oštećenja. U tom dijelu polikromija u potpunosti nedostaje, a platno je u stanju raspadanja; krto je, mrvi se te reagira na tretman potpuno različito od ostalih dijelova slike. U sklopu radionice održane 2002. godine na oltarnoj pali je izvršena konsolidacija slikanog sloja ribljim tutkalom i Plextolom B 500, što je za posljedicu imalo stvaranje neravnine na sredini platna.
U rujnu 2003. slika je demontirana i položena na ravnu površinu improviziranog stola. Pregledan je bojani sloj i na mjestima je nanovo izvršena konsolidacija ribljim tutkalom. Konsolidacija platna oko rupe izvršena je otopinom Paraloida B 72 u toluenu i acetonu. Kako bi se slika izravnala i opustila, na nju je postavljeno vlažno platno koje je uklonjeno nakon sat vremena. Cijela slika opterećena je drvenom pločom, a na veće deformacije platna stavljena je i dodatna težina. Slika je pod opterećenjem ostavljena da se suši preko noći.
Nakon ravnanja izvršena je rekonstrukcija oštećenja platna. Po obliku (konturi) rupe izrezano je novo platno koje je BEVA filmom fiksirano za originalno platno. Zbog dodatnog učvršćenja, BEVA filmom je preko svega zalijepljeno i sintetičko platno (Stabiltex), dimenzija većih od dimenzija oštećenja. Na novi podokvir napeto je sintetičko platno te se na tako pripremljen podokvir slika napela metodom strip lininga. Osim fizičke veze, između starog i novog platna nema nikakvog drugog veziva. Ova metoda napinjanja platna naziva se loose lining.
Nakon izvršenih radova svi dijelovi oltara ponovo su sastavljeni i vraćeni na mjesto. Radovi na oltaru iz crkve Gospe od Šunja bit ce nastavljeni u rujnu 2004. godine, a nadamo se da će prerasti u blisku suradnju ove tri škole restauracije od koje će koristi imati ne samo otok Lopud, već voditelji i studenti sve tri institucije.
Objavljeno: 25. veljače 2004.
Lektorirano 27. listopada 2011. (M. G. Milić)
|
 Sl. 1 Lopud, franjevački samostan  Sl. 2 Restauratorski tim 2003. godine  Sl. 3 Ulaz u crkvu sv. Marije od Šunja  Sl. 4 Oltar u crkvi sv. Marije od Šunja  Sl. 5 Oltarna pala  Sl. 6 Potpis na predeli  Sl. 7 Organizacija radionice in situ  Sl. 8 Demontaža oltara  Sl. 9 Diskusija o konceptu  Sl. 10 Deformacija na slici  Sl. 11 Splitske studentice: Ivana Letilović, Sara Aničić i Katarina Tomaš  Sl. 12 Oštećenje nakon ravnanja |
|||||||||||||||||
|
||||||||||||||||||
| < « | » > |
|---|