Kako isklesati repliku romaničke skulpture? Što sve treba napraviti i kojim se alatima služiti u procesu izrade? Odgovore pronađite u tekstu i slikama koje opisuju fazu nastanka jednog diplomskog rada na specijalističkom usmjerenju Konzervacija-restauracija kamena.

Prvi pisani zapis kamene romaničke skulpture vodorige (gargouille) koja se nalazi u vrelu potoka pored crkvice sv. Marije od Špiljana (Gospa od Stomorije) u Kaštel Novom potječe iz 1189. godine, no može se pretpostaviti da je djelo još i starije. Skulptura dimenzija 72 x 32 x 25 cm rad je nepoznatog majstora. Konzervacija i restauracija ovog predmeta diplomski je rad studenta Ivana Sikavice. Po nalogu Muzeja Grada Kaštela zahvat se obavlja na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u radionici specijalističkog usmjerenja Konzervacija-restauracija kamena.

Jedan segment diplomskog rada bila je izrada kamene replike vodorige kao zamjene za original na izvornom mjestu. Original se izvorno nalazio u vrelu potoka, a kroz njegovu je glavu i usta tekla živa voda u bazen u kojem su ljudi i životinje kroz vjekove nalazili osvježenje i okrjepu. Po obavljenoj restauraciji, originalna će skulptura biti uvrštena u postav Muzeja grada Kaštela.

Rekonstrukcijskim zahvatima prethodila je vizualna analiza originala. Trebalo je, naime, prepoznati teksturu i likovni izraz detalja glave koji su, zbog abrazije uzrokovane djelovanjem vode i algi koje su prekrivale cijelu površinu kamena, bili poprilično istrošeni i nečitki.

Uz povijesne tekstove koji navode vrijeme nastanka skulpture ne postoje nikakvi crteži, a nema ni starih fotografija koje bi upućivale na ikakvo drugo stanje i likovnost od danas poznatog. Stoga je jedino stručnim poznavanjem problematike i likovnog stila vremena bilo moguće upustiti se u izradu replike skulpture.

Sačuvani dijelovi kamene plastike, primjerice stilizirana kosa i uši, dali su dovoljno informacija za djelomične rekonstrukcije. Ipak, detalji kao što su usta i nos nisu dali prostora za izvođenje rekonstrukcije pa su morali biti izvedeni točno prema današnjem izgledu originala.

Prema dimenzijama originala nabavljen je blok kamena koji je zadovoljavao vrstom i kvalitetom za izradu kopije. Pošto je original bio dostupan u radionici, nije trebalo raditi kalupe i odljev u gipsu koji bi služio kao model pri izradi, nego su se mjere uzimale direktno s originala i prenosile na novi kamen. 

Po označavanju grubih dimenzija pristupilo se skidanju mase bloka do zadanih točki. U tu su svrhu korišteni raznovrsni klesarski alati. Frezom s dijamantnim diskom označeni su se viškovi rezali na manje površine, a zatim su se otklesavali odbijačem (“čapadurom”) do rezne linije koja se dovodi na otprilike centimetar visine od željene forme. Ovim postupkom ukloni se 80% ukupnog kamena kojeg je potrebno isklesati za dobivanje željene forme.

Sljedeća faza bila je spuštanje kamene mase žlijeba vodorige na zadanu dimenziju. Tekstura identična onoj originala postignuta je obradom površine kamena “špicom” (“puntom”). Žlijeb je bio odmjeravan pomoću limenih šablona koje su prethodno bile iscrtane i izrezane prema originalu. Na tom su dijelu izvršene rekonstrukcije bočnih stranica koje su na originalu nedostajale, a za koje je, prema tragovima, evidentno da su postojale.

Rad na glavi je bio najzahtjevniji i najdiskutabilniji dio procesa rekonstrukcije. Budući da su nos i usta bili najizloženiji abraziji vode, izgubljena je oštrina izraza, tako da je postojala samo forma po kojoj se moglo voditi u klesanju. Oči, uši i kosa daleko su sačuvaniji, bar u toj mjeri da je prepoznatljiva dubina i trag alata, tako da nisu ostavljale previše nepoznanica kako što treba izgledati na kopiji. Prepoznatljiv je bio i veći broj alata koji su korišteni pri obradi glave, a to su redom fine gradine, dlijeta i rašpe.

Neprestanim mjerenjem odnosa među cjelinama na kraju je postignuta podudarnost i usklađenost između originala i njegove replike.

U ovom je poslu najvažnije izvještiti oko, kako bi se i iz najmanjih tragova na originalu mogla iščitati odnosno prepoznati vrsta alata te ritam i stil klesanja kojim se koristio majstor prije mnogo godina, a koji je kod svakoga drugačiji. Ovlada li se tom vještinom, uz poznavanje umjetničkih i zanatskih tehnika, moguće je raditi rekonstrukcije i replike umjetnina izrađenih od kamena.