Život obitelji Faggioni, odnosno Bukovac u Cavtatu započinje početkom 19.st. U to je vrijeme Giuseppe Faggioni, pomorac iz Genove i djed Vlaha Bukovca, doplovio u Cavtat i odlučio tamo ostati. Kupio je kuću, jednostavnu, kamenu, u starom dijelu između Rive i Prijeka. Od tog je vremena kuća pretrpjela brojne promjene i nadogradnje, a za to je dijelom zaslužan i sam Vlaho. Danas na tom mjestu stoji kamena dvokatnica jednostavnog klasicističkog pročelja. Sastavljena je od dvije, izvorno zasebne jedinice, istočne i zapadne, a s juga i sjevera skrivaju je prostrani vrtovi. Unutrašnjost istočnog dijela kuće zadržala je usitnjenu podjelu karakterističnu za građansku kuću XIX. st., a zapadnu jedinicu predstavljaju velike prostorije; saloča u prizemlju, tinel na prvom katu i atelje na drugom.

Vrijednost kuće očituje se i unutrašnjom opremom koja je uglavnom sačuvala obilježja ranog XIX. st., no dio opreme vezan je i za adaptacije koje je učinio Vlaho početkom XX. st. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 1963. otkupljuje kuću sa svom opremom i pretvara je u Memorijalni muzej Vlaha Bukovca, kasnije Spomen zbirku Vlaha Bukovca. Nešto kasnije, 1967., i zgrada i zbirka registrirane su kao spomenik kulture.

Nakon ratnih razaranja (1991.-1993.) devastirana i zapuštena kuća prelazi u vlasništvo Općine Konavle, kada započinje njezina sustavna obnova. U procesu konstruktivne sanacije uočeni su ostaci zidnih slikarija. Godine 1998. rade se sondažna ispitivanja kojima je utvrđeno postojanje zidnog oslika u istočnoj jedinici kuće. Nepostojanje oslika u velikim prostorijama zapadnog dijela (saloča, tinel, atelje) pridonosi tezi da je kuću Bukovac oslikao dok je još bio vrlo mlad, nakon povratka iz Amerike. U to vrijeme zapadni dio kuće još nije bio pripojen niti izgrađen kako ga danas vidimo. Posljednju nadogradnju učinio je sam Vlaho, dodavši svoj atelje kao drugi kat zapadnog dijela kuće. Učinio je to za svog boravka u Cavtatu između 1898. i 1900. godine.

Shematski oslik u prostorijama, hodnicima i stubištima možemo podijeliti u tri dijela; donji, gornji i strop. U donjim zonama zidova (do visine 80 cm) je dekorativni friz unutar kojeg se nalaze okviri koji su poslužili kao polja za slikanje. Okviri se nalaze na podlozi oker boje koja imitira marmorizaciju i udubljeni su na uglovima. Unutar okvira najčešće su naslikane životinje ili florealni motivi. Zanimljivo je da većinu životinja koje je slikao ne potječu iz naših, nego iz "egzotičnih" krajeva, kao što je nosorog, tigar, krokodil, mravojed i sl. U manjim prostorijama gornje zone zidova su jednobojne, dok se u većim prostorijama u istim zonama po uglovima nalaze vitičasti ukrasi. Strop je većinom jednobojan. Samo jedna prostorija na prvom katu je u potpunosti oslikana. Oslik je rađen temperama, no mjestimično su korištene i boje s različitom količinom sušivog ulja. Vlaga i sol razlog su velikog oštećenja  oslika na istočnim i sjevernim zidovima. Seizmološka gibanja i provođenje instalacija drugi su, ali ništa manje značajni uzroci oštećenja.

Uvidom u postojeće stanje odlučeno je o potrebnim konzervatorsko-restauratorskim zahvatima, a ti su:

• čišćenje, neutralizacija i impregnacija bojanog sloja,
• osnaživanje žbuke i sanacija mehaničkih oštećenja,
• rekonstrukcija, retuš i fiksiranje bojanog sloja.

Restauracija i konzervacija oslika je započela čišćenjem naknadnih preslika u svim prostorijama u srpnju 2003. godine i još uvijek traje, a provode je diplomirani konzervatori-restauratori Maja Kiršić i Antonija Gluhan te apsolventice Umjetničke akademije u Splitu Marijana Milko i Vikica Katić, sve pod nadzorom voditelja specijalističkog usmjerenja Konzervacija-restauracija zidnih slika i mozaika, dr. sc. Branka Matulića i Tonča Borovca.