Izložba "Tajne egipatskih mumija" prvi je put postavljena u Arheološkom muzeju u Zagrebu 2010. godine prilikom manifestacije Noć muzeja. U srpnju i kolovozu ove godine izložba je gostovala u zadarskom Arheološkom muzeju. Evo o čemu se radi:

U depoima zagrebačkog Arheološkog muzeja dugo se čuvala 2500 godina stara mumija zbog sumnje u njezinu autentičnost. Mumija se nalazila u sarkofagu iz XIX. stoljeća, a u muzejsku je zbirku stigla kao dar zagrebačkog biskupa Jurja Haulika. Kako bi se ispitala autentičnost mumificiranog tijela, jedan je zub analiziran u Sjedinjenim Državama. Metodom C14 ustanovljeno da tijelo potječe iz IV. stoljeća prije Krista. U organizaciji Instituta za antropologiju i dr. Mislava Čavke mumija je nedavno snimljena CT-om. Snimanje mumija otkriva važne činjenice: daje uvid u strukturu tijela, može odrediti spol i dob osobe, pa čak i uzrok smrti; otkriva ozljede koje je osoba pretrpjela, deformacije koje su nastale zbog načina života ili zbog starosti itd. Osim snimanjem, ovakve podatke možemo dobiti jedino seciranjem, no tim bi se postupkom mumificirana tijela nepovratno uništila. CT-snimanje se ubraja u nedestruktivne metode istraživanja.

Arheološki muzej u Zagrebu posjeduje čak pet cjelovitih mumija, od kojih je u svijetu najpoznatija ženska mumija, koja je i dio stalnoga postava. Ta mumija nije glasovita zbog osobe koju predstavlja, već zbog povoja u koje je tijelo umotano. Mumija je, naime, umotana u razderanu etrursku lanenu knjigu. Tako je na svjetlo dana izašao najduži sačuvani etrurski tekst, koji se naziva "Zagrebačka lanena knjiga" ili "Liber linteus Zagrabiensis". Knjiga , koja je izložena uz mumiju, zaokuplja pažnju stručnjaka iz cijeloga svijeta u pokušajima odgonetavanja zaboravljenog etrurskog jezika.

Široj javnosti gotovo je nepoznato da muzej posjeduje još četiri mumificirana tijela, posmrtne ostatke ženskih osoba. Tri se nalaze u sarkofazima i mogu se razgledati u muzeju. To su: Kaipamau, Šepenun i Kareset. (Osim ljudskih mumija, Arheološki muzej u Zagrebu posjeduje nekoliko dijelova mumificiranih ljudskih tijela, kao i mumije krokodila, ptice ibisa, mačke, mungosa i guštera.) Peta je mumija dosad bila skrivena u depou. Riječ je o ženskom tijelu starom 2500 godina, za koje se do sada mislilo da nije autentično. Mumija se nalazila u sarkofagu iz XIX. stoljeća, a Muzeju ju je darovao zagrebački biskupa Juraj Haulik.

Kako bi se ispitala autentičnost mumificiranog tijela, jedan je zub analiziran u Sjedinjenim Američkim Državama. Metodom C14 ustanovljeno da tijelo potječe iz IV. stoljeća prije Krista. U organizaciji Instituta za antropologiju i dr. sc. Mislava Čavke, mumija je nedavno snimljena CT-metodom. Prebačena je u Dubravu i snimljena najsuvremenijim uređajem za magnetsku rezonanciju. Po položaju zdjeličnih kostiju, zaključeno je da se radi o ženi.  Istrošenost zuba ukazuje na to da je umrla u dobi od oko četrdeset godina. Otkriven je još jedan neočekivan i zanimljiv podatak: mumija je probijena željeznom šipkom (!). Šipka prolazi dužinom čitavoga tijela, a na njoj se nalaze obruči. Smatra se da je to učinjeno u vrijeme kad je mumija prodana, kako bi se dodatno učvrstila.

CT-snimak otkrio je i to da je drevna Egipćanka za života slomila i kost na ruci. U lubanji su istraživači uočili neobičan predmet: daščicu koja je služila za čišćenje unutrašnjosti lubanje. Tim nalazom potvrđeno je da se radi o  tipičnoj egipatskoj metodi mumifikacije, koja podrazumijeva izvlačenje mozga trupla kroz nos. Mozak bi se najprije kružnim pokretima pretvorio u kašu. Dijelovi mozga su se nakon toga izvlačili mjedenim kukama, a ostatci sastrugali daščicama.  Lubanja bi na kraju bila isprana. Kad bi mozak i oči bili izvađeni iz glave, u očne su se duplje stavljale staklene oči, a takve su pronađene i na zagrebačkoj mumiji.

Ponekad su unutarnji organi mumija bili mumificirani s ostatkom tijela. Ponekad bi bili izvađeni i položeni u posebne vaze: kanope ili kanopske vaze. Riječ je o duguljastim vazama od egipatskog alabastera, koje su dobile ime po jednom od rukavaca Nila - Kanopusu. Unutarnji organi pokojnika rasporedili bi se u četiri vaze, nad kojima su bdjela četiri duha, koja su se zamišljala i često prikazivala na poklopcima vaza kao čovjek, pavijan, čagalj i sokol. Čovjek je čuvao jetra, pavijan pluća, čagalj želudac, a sokol crijeva. Vjerovalo se da je tim postupkom pokojnikovo tijelo olakšano i da duša može biti oslobođena.

Još jedna osobitost "mumifikacije na egipatski način" je prilaganje amuleta u povoje mumije. Rendgenski snimci mumije Šepenun otkrivaju da su u njene povoje umotani i amuleti. U drevnome Egiptu amuleti su se za života nosili oko vrata kao zaštita. Isto tako, prilagali su se uz tijelo pokojnika tako da su bili umotani u povoje mumije na biranim  mjestima.

Nadamo se da će uskoro na sličan način biti obrađene i druge vrijedne umjetnine iz naše zemlje.