www.e-insitu.com

 

S A Ž E T A K
Studentica Ela Mrduljaš u tekstu posvećenom Restauratorskom centru Ludbreg, odjelu Hrvatskog restauratorskog zavoda, govori o povijesnim značajkama grada Ludbrega, te opisuje postanak i djelovanje samog Restauratorskog centra.
Centar je nastao u vrijeme agresije na Hrvatsku inicijativom hrvatskih konzervatora, a uz pomoć i stručnu suradnju s bavarskim stručnjacima. U okviru Programa evakuacije ratom ugrožene spomeničke baštine na području kontinentalne Hrvatske bilo je organizirano više tajnih privremenih depoa za umjetnine među kojima se dvorac Batthyány u Ludbregu pokazao kao najadekvatniji za pohranu evakuiranih umjetnina. 1992.-1993. donacijom Bavarskog zemaljskog ureda za zaštitu spomenika opremljena je restauratorska radionica koja je s vremenom prerasla u restauratorski centar.

POVIJESNE ZNAĆAJKE LUDBREGA
Ludbreg je mali podravski gradić s dugom i zanimljivom poviješću. Nalazi se na sjeveru Hrvatske, u blizini Varaždina i granice s Mađarskom, i broji oko 3500 stanovnika.
Kontinuitet naseljenosti na području današnjeg grada Ludbrega može se pratiti još od kamenog doba, o čemu nam svjedoče brojne iskopine. S obzirom da se mjesto nalazilo na raskrižju putova koji su povezivali panonska središta, nije slučajnost da su ga Rimljani izabrali kao jedno od najvažnijih naseljenih područja u Panoniji. Iz monumentalne građevine Iovie, koju su podigli u I. st., s vremenom razvilo naselje. Od propasti Iovie u u velikoj seobi naroda u IV. st., sve do VII. st. postoji malo arheoloških nalaza. Upravo na mjestu razrušene Iovie sagrađen je Ludbreg - naselje s organiziranom civilnom i crkvenom upravom.

Prvi spomen srednjovjekovnog burga (formiranog vjerojatno u XIII. st.) potječe iz 1320. godine i odnosi se na “Castrum de Ludbreg”. O samom imenu grada postoje tek povijesne pretpostavke i razne legende. Jedna od njih kaže da je naselje dobilo ime po kletvi nesretne žene ("Prokleti taj ludi brijeg!") koja je, ugledavši Turčina, od straha izgubila svijest i ispustila dijete iz ruku. Ono se skotrljalo niz padinu, a Turčin ga je uzeo i nestao u šumi. Jedna od povijesnih pretpostavki jest i ta da je Ludbreg dobio ime po plemiću iz Burgundije, Lodbringu (oko 1100. god.) koji je, krenuvši u križarski rat, ostao ovdje i osnovao temelje ludbreškog vlastelinskog dvora.

Povijest prvi puta spominje ime Ludbreg u prvoj polovini XIII. stoljeća, ali pod imenom "Transit aquam Bugne-Bednja" ili "mjesto na prijelazu Bednje". Iz povelje kralja Bele IV. može se zaključiti da je 1244. god. Ludbreg bio kraljevski posjed. Mijenjao je brojne feudalne gospodare, među kojima su najznačajniji i najpoznatiji bili vlastelini iz obitelji Chuz koji su vladali u XVI. i XVII. stoljeću. Iz njihovog vremena, točnije 1469. god., potječe prvi spomen Ludbrega kao trgovišta. Upravo je ova obitelj podigla današnju župnu crkvu Thuroczy, a u njihovo se vrijeme grad sve više utvrđuje, te dobiva dvojaku funkciju: postaje utočište okolnog naroda i tamnica za nepokorne. Iz tog vremena potječe i legenda o čudu pretvorbe vina u krv Isusovu; taj se događaj zbio za vrijeme služenja mise u dvorskoj kapelici, kada je svećenik posumnjao u mogućnost pretvorbe kruha i vina u pravo tijelo i pravu krv Isusovu. Uplašen tim čudom, krio je tajnu sve do smrti, da bi na samrtnoj postelji ispričao što se dogodilo i kako je dao relikviju zazidati u zid iza velikog oltara. Kalež s tekućinom koja je imala boju prave krvi povjerena je kasnije na čuvanje župnoj crkvi Sv. Trojstva u Ludbregu. Ludbreško je proštenište jedinstveno u Hrvatskoj i među rijetkima u svijetu koje je nastalo i priznato bulom. Bulu kojom se dozvoljava štovanje svete relikvije donio je papa Leon X. 14. travnja 1513. godine, mada je sam postupak započeo njegov prethodnik, papa Julije II., kojega je u tome spriječila smrt. Od toga se vremena u Ludbregu svake prve nedjelje u mjesecu rujnu održava veliko euharistijsko slavlje u čast Svete Krvi Isusove.

Što se događalo na samom početku XVII. st. nije razjašnjeno, ali je od 1635. god. Ludbreg u vlasništvu plemićke obitelji Erdödy. Posljednja vlada moćna obitelj Batthyánya koja je ostavila brojne spomenike kulture: 1753. god. dali su oslikati dvorsku kapelicu (fresko ciklus je izradio Michael Peck, majstor iz Kaniže), izgradili su kapelicu Sv. Roka u Karlovcu Ludbreškom (1768. god.) i župnu crkvu u Ðurđu (1775. god.), ludbrešku crkvu okružili su trijemom (1799. god.), a kada su 1800. god. porušili kulu i zidove oko tvrđave te podigli treći kat, grad je dobio novi izgled. Obitelj Batthyány vladala je do 1923. god., a 1940. god. ludbreški dvor prelazi u vlasništvo općine Ludbreg.

DVORAC BATTHYANY (RESTAURATORSKI CENTAR LUDBREG)
Tijekom domovinskog rata, u okviru Programa evakuacije ratom ugrožene spomeničke baštine, javila se potreba osnivanja depoa diljem Hrvatske u kojima će se smjestiti evakuirani pokretni spomenici bilo sakralnog bilo profanog karaktera. Između 15 depoa organiziranih u Hrvatskoj, dvorac Batthyány pružao je najbolje uvjete očuvanja i zaštite kulturne baštine, dijelom zbog očuvanosti dvorca i velikog kapaciteta, a dijelom i zbog klimatskih uvjeta. Kao jedan od najmonumentalnijih arhitektonskih spomenika kulture, zadobivši barokno-klasicistička obilježja u obnovi sredinom XVIII. st., ipak je sačuvao izgled renesanskog burga, ali i ostatke srednjovjekovnog grada-castruma s četverokutnom kulom kao jezgrom. U tom njegovom najstarijem dijelu smještena je znamenita dvorska kapela Sv. Križa - mjesto čuda Presvete krvi Isusove. Svoj današnji reprezentativan izgled dvorac i kapela duguju inicijativi porodice Batthyánya koja je za obnovu angažirala poznatog gradačkog arhitekta Josepha Huebera. 1753. god. Mihael Peck izradio je fresko ciklus u dvorskoj kapeli s iluzionistički slikanom oltarnom arhitekturom, prikazom Ćudesne pretvorbe i procesije ulicama Rima, gdje papa Leon X. nosi relikviju Svete Krvi. Oslik kupole djelo je nepoznatog starijeg majstora koji je izveo prizore neba, Presvetog Trojstva i likove četvorice evanđelista.
Dominantni barokni izgled dvorca ostao je sačuvan do današnjih dana. Jedine promjene dogodile su se u području mansarde i krova, kada je uklonjen toranj iznad kapele s lukovicom i satom, a krov preoblikovan u treći kat. Te promjene napravljene su u XIX. st.

Restauratorska istraživanja na arhitekturi dvorca pokazala su da se radi o kompleksnom spomeniku koji se odlikuje visokom kvalitetom, te tipološkim i stilskim karakteristikama, iako su neprimjerena korištenja dvorca u novijoj prošlosti (JNA, pogoni tekstilne industrije ‘Varteks’) dovela do znatne devastacije interijera, fasade i okoliša. Godine 1991., zaslugom gradskog poglavarstva i bavarskih restauratora, započelo je preuređivanje dvorca u restauratorsku radionicu.

Zgrada dvorca danas je statički potpuno sanirana. Postavljeno je novo krovište, uređena su vanjska pročelja, obnovljeno je prizemlje gdje je smješteno skladište materijala i depoi umjetnina, te sva četiri krila u kojima se nalaze administracija, biblioteka, slikarska radionica, radionica za polikromiju na drvu, drvorezbarska i stolarska radionica, te radionica za papir. Restauratorske radionice smještene su u prostorijama prvog i drugog kata dvorca. Te su radionice koriste za restauriranje polikromirane drvene plastike, slika na drvenom i tkanom nosiocu, tekstila i papira. Uz biblioteku i dokumentaciju, restauratorski centar ima vlastiti kemijski i fotolaboratorij. Na prvom katu postoji velika svečana dvorana namijenjena svečanim skupovima i izložbama. Na drugom katu uređena je i opremljena dvorana sa 60 sjedećih mjesta i kabinom za simultano prevođenje u kojoj se održavaju stručni skupovi, seminari, izložbe i prezentacije. Gostujući restauratori-mentori i studenti smješteni su u dormitoriju na trećem katu s osam dvokrevetnih soba s kupaonicom, dva apartmana, zajedničkom kuhinjom i prostorijom za dnevni boravak.

Rad Restauratorskog centra Ludbreg prvenstveno se odnosi na održavanje i zaštitu evakuiranih umjetnina iz ratom ugroženih područja: njihovo preventivno zaštićivanje, evidentiranje i dokumentiranje; izvođenje restauratorskih i konzervatorskih zahvata, te održavanje povoljnih mikroklimatskih uvjeta za njihov život.
Cilj Restauratorskog centra Ludbreg kao konzervatorsko-restauratorske radionice unutar Hrvatskog restauratoskog zavoda je da djeluje po europskim standardima obnavljajući hrvatsku kulturnu baštinu. Na taj način Međunarodna zajednica, a ispred nje posebice Bavarska, pomažu Hrvatskoj u očuvanju spomenika kulture, dok Hrvatska time dobiva mogućnost predstavljanja svijetu. Stoga je Restauratorski centar Ludbreg mjesto gdje se razvijaju međunarodni oblici suradnje na planu restauracije i konzervacije kulturnih dobara s velikom mogućnošću razmijene iskust(a)va i edukacije.

LITERATURA
Branko Dijanošić: "Povijesne značajke Ludbega i ludbreškog kraja", Radovi hrvatskog društva folklorista, vol. 7, Zagreb 1998., str. 177- 183.
Velimir Ivezić: "Restauratorski centar Ludbreg. Projekt hrvatskih i bavarskih stručnjaka", Radovi hrvatskog društva folklorista, vol. 7, Zagreb 1998., str. 191-206. (Također objavljeno u: Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU - Varaždin, 10/11., Varaždin 1998.)
Grupa autora, Umjetnička topografija Ludbrega, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb 1996.
Grupa autora, Hrvatski restauratorski zavod. Restauratorski centar Ludbreg : katalog, Hrvatski restauratorski zavod, 2000.