www.e-insitu.com

Tema diplomskog rada Ivane Letilović je konzervatorsko-restauratorski zahvat na uljanoj slici na platnu, djelu nepoznatog umjetnika iz XVIII. stoljeća. Slika koja prikazuje franjevačkog sveca vlasništvo je samostana Sv. Frane u Splitu.

U ranijoj restauraciji na slici je izveden niz zahvata koji su značajno obilježili njeno zatečeno stanje. Očito je nestabilnost slikanog sloja bila najveći problem ove slike u prošlosti. Taj se problem pokušalo riješiti premazivanjem čitave slike ljepilom (tutkalom ili škrobnim ljepilom), i s lica i s poleđine. "Retuš" oštećenja bio je izveden na način da su velike površine ogoljenog platna premazane crnom bojom. Na novi, nešto veći podokvir, slika nije napeta pomoću čavala, već platnenim trakama koje su s jedne strane zalijepljene za poleđinu izvornog platna, a s druge na podokvir.

Konzervatorsko-restauratorski zahvat koji je u tijeku uključio je podljepljivanje nestabilnog slikanog sloja, zaštitu lica slike japan papirom, skidanje slike s podokvira, čišćenje poleđine slike, konsolidaciju slikanog sloja, uklanjanje površinske prljavštine s lica slike, uklanjanje laka, kita, preslika i retuša, rekonstrukciju nedostajućih dijelova platna, grundiranje oštećenja, podlaganje slike novim platnom tzv. nap-bond tehnikom te napinjanje slike na novi podokvir. Retuš je u tijeku.

 

Slika je u radionicu zaprimljena u ukrasnom okviru koji je čavlima bio pričvršćen za jednostavni podokvir bez istaka i klinova. Na letvicama podokvira, spojenim na principu pero-utor, bili su vidljivi tragovi crvotočine, a cijela mu je površina bila prekrivena debelim slojem prljavštine. Kako slikani sloj ne prati rubove podokvira, odnosno dimenzije podokvira premašuju dimenzije same slike (što se pokušalo “prikriti” toniranjem platna bez prethodnog grundiranja), zaključeno je da se ne radi o originalnom podokviru, već da je u prethodnoj restauraciji slika napeta na podokvir nešto većih dimenzija.

Fino tkani tekstilni nositelj na mjestima je bio vrlo istrošen i oštećen. Poleđina slike bila je u prethodnoj restauraciji premazana ljepilom organskog porijekla (na bazi tutkala ili škroba). Na rubove slike organskim su ljepilom, također na bazi tutkala ili škroba, bile zalijepljene trake svjetlijeg platna. Pomoću tih traka slika je bila napeta na podokvir, ali na način da su trake platna zalijepljene na letvice podokvira, a ne prikucane čavlima.

Ružičasto tonirana tutkalno-kredna preparacija nanesena je u vrlo tankom sloju. Slikani sloj je dosta tanak, bez izraženog impasta. Na značajnom su dijelu površine preparacija i slikani sloj u potpunosti nedostajali. Te površine bile su prekrivene crnom bojom koja je bila direktno nanesena na platno bez prethodne rekonstrukcije preparacije. Crnom bojom je isto tako bio premazan čitav habit te veći dio pozadine. Dijelovi slike bili su prekriveni dosta debelim slojem kita koji je bio posebno izražen na svečevu čelu. 

Direktno na originalnom slikanom sloju nalazio se i žućkasto-smeđi sloj koji se lako uklanjao salivom i vodom pa je bilo moguće zaključiti da je u pitanju organsko ljepilo na bazi tutkala ili škroba, isto ono kojim je premazana i čitava poleđina slike. 

Na površini slike nalazio se sloj požutjelog laka.

Dijelovi slike s većim oštećenjima slikanog sloja podljepljeni su Plextolom. Postupak je bio sljedeći: Plextol je nanesen na površinu slike preko japan papira. Nakon što je ispario veći dio vode, površina je peglana toplim glačalom. Vlagom omekšani slikani sloj spušten je i povezan s nositeljem. Kako je slika u prošlosti bila obilno natopljena ljepilom (tutkalnim ili škrobnim), to se u postupku podljepljivanja također pokušalo iskoristiti, tj. reaktivirati ljepilo već prisutno u strukturi slike. Zona koja se tretirala prvo je navlažena vodom. Nakon toga se uz jači pritisak peglalo preko silikonskog papira sve dok se površina nije izravnala. U ovom slučaju nije korišten japan papir. 

Originalno platno  je u prethodnoj restauraciji bilo škrobnim ljepilom zalijepljeno za podokvir, pa ga se nije dalo lako odvojiti. Da bi ga se skinulo s podokvira trebalo je ljepilo omekšati vlaženjem. To je učinjeno tako da su uz rub podokvira stavljene vlažne trake bugačice i prekrivene Melinexom. Kada je ljepilo omekšalo, platno je odvojeno od podokvira laganim povlačenjem špatule između platna i podokvira. 

Sloj tutkala na poleđini slike uklonjen je skalpelom. Nakon toga platno se dočišćavalo gumicom za brisanje Staedtler Mars plastic. Ćišćenju poleđine platna prethodila je zaštita lica slike (facing) japan papirom i Bevom.

Prilikom čišćenja poleđine, slika je bila izložena znantnom mehaničkom pritisku te je zbog toga bila potrebna dodatna konsolidacija slikanog sloja. Konsolidacija je izvedena s poleđine slike upeglavanjem toplog tutkala. Površina na koju je tutkalo naneseno nakratko je pokrivena Melinexom i peglana toplom peglom. Kada je Melinex uklonjen, na platno su stavljeni upijajući papir i novine preko kojih je nastavljeno sa peglanjem što je dovelo do ravnanja odignutog grunda, te istovremeno do izvlačenja viška tutkala iz strukture slike. Tutkalo se nije nanosilo odjednom na cijelu površinu platna, već se radilo u sekcijama. 

Da bi slika u daljnjem tretmanu ostala ravna, bilo ju je potrebno napeti na pomoćni okvir. Izrezane su trake novog platna i premazane Bevom u tekućem stanju. Na isti su način tretirani i rubovi slike (s lica). Kada se Beva osušila, trake platna su zalijepljene na rubove slike na način da se Beva reaktivirala toplinom (peglanjem vrućom peglom), nakon čega se hladnom peglom uz pritisak sve skupa dodatno zapeglavalo. Preko tako učvršćenih traka slika je napeta na pomoćni okvir. 

Nakon konsolidacije i napinjanja na pomoćni okvir pristupilo se čišćenju lica slike. Golo platno koje je u prošlosti premazano crnom bojom očišćeno je sredstvom za skidanje uljnih premaza SVU i acetonom, a tretirane su površine neutralizirane White Spiritom. Površinska prljavština na slikanom sloju uklonjena je 2,5%-tnom otopinom triamonij citrata. Lak i preslici uklonjeni su smjesom etanola i acetona u omjeru 1:1. Za neutralizaciju su korišteni White Spirit ili Shellsol T. Za uklanjanje retuša izvedenih uljenom bojom na površini kita korišten je 25%-tni amonij-hidroksid. Tutkalno-kredni kit je omekšan salivom i potom mehanički (skalpelom) uklonjen. Retuš s ostalih djelova slike uklonjen je s 3%-tnim amonijevim hidroksidom.

Nedostajući dijelovi platna nadomješteni su novim platnom koje je prethodno tutkaljeno. Iz tog su platna točno po konturama nedostajućih dijelova izrezivani novi komadi koji su se potom umetali i lijepili Polyamid Textil Schweiss Pulverom reaktiviranim vrućom iglom zagrijanom na 80O C. 

Oštećenja su grundirana 7%-tnom tutkalno-krednom preparacijom (korišteni su bolonjska kreda i zečje tutkalo) koja se nanosila mekim kistom u tankom sloju pod koso postavljenim svjetlom jer se pazilo da tekstura novog grunda prati teksturu slikanog sloja. 

Zbog velike krtosti platna i velikih oštećenja smatralo se da je potrebno koristiti metodu podstavljanja koja će u budućnosti, ukoliko to bude potrebno, omogućiti lakše odvajanje originalnog od novog platna. Odlučeno je da se slika podstavi Plextolom 498 HV ‘nap-bond’ sistemom dubliranja. Preko okvira na koji je napeta poliesterska mrežica na novo je platno jednoliko nanesen sloj Plextola. Osušeni Plextol prskalicom je natopljen ksilenom kako bi se reaktivirao. Kada je postao dovoljno ljepljiv, slika je položena na novo platno, a potom i na niskotlačni stol s usisom. Slika je nakon podstavljanja napeta na novi, kvalitetni podokvir od jelovine, s istacima i kunjevima za dotezanje platna. Za napinjanje platna na novi podokvir korišteni su bakreni čavli. 

Nakon što je prethodno rekonstruirani grund dodatno dorađen, premazan je 6%-tnim šelakom radi izolacije. Podslik je izveden gvaš bojama. Retuš se izvodi pigmentima vezanim Canada balzamom. Slika će biti lakirana Paraloidom B 72.